Volonterka Helena Gerenčir: U Vretencu sam pronašla svoju zajednicu, odmah sam znala da pripadam onamo

Stručni suradnici i volonteri od izuzetne su važnosti za udruge koje okupljaju osobe s intelektualnim teškoćama. Znaju to jako dobro i u Udruzi osoba s intelektualnim teškoćama Vretenac iz Slatine koji su tijekom proteklih u mnogim vrijednim pojedincima pronašli izvrsne suradnike i prijatelje. Među njima je i  studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Helena Gerenčir koja u Vretencu volontira već osam godina, od 2017.

– Volontirati sam počela u srednjoj školi, a za Udrugu sam saznala putem društvenih mreža te putem poznanice čija je kći članica Udruge. Sjećam se kako sam mami pokazivala profil Udruge na Facebooku i pitala ju misli li ona da se mogu uključiti. S obzirom na to da sam još bila maloljetna, trebala sam pristanak roditelja koji su me izrazito podržavali u ovom načinu provođenja vremena od samog početka, na čemu sam vrlo zahvalna jer smatram kako bi roditelji trebali poticati svoju djecu na ovakav oblik provođenja vremena – prisjeća se volonterskih početaka Helena.

Prvi kontakt ostvarila je s predsjednicom Udruge, dr. sc. Patricijom Karaman, koja ju je pozvala da dođe na jedno od druženja koja su se u početku rada Udruge održavala četvrtkom u prostoru osnovne škole.

Osjetila poziv

– Sjećam se kako sam odmah na prvom druženju bila i više nego prihvaćena i kako mi je odmah bilo jasno da je to upravo ono čime se  želim baviti te kako sam pronašla svoju zajednicu. Jedna od glavnih emocija vezanih za Vretence koju uvijek ponosno ističem je osjećaj prihvaćenosti. Smatram kako sam imala veliku sreću što sam volontirajući osjetila svoj poziv i što sam hobi pretvorila u profesiju. Danas se moja volonterska uloga jednim dijelom promijenila, ali je esencija ostala ista. Znanstvene spoznaje su promijenile pristup prema kreiranju aktivnosti i pružanju podrške, ali je temelj svega ostao isti, a to je odnos, odnosno prijateljstvo koje imam s našim korisnicima – kaže Helena.

Otkriva kako je veliki broj korisnika poznavala i prije uključivanja u aktivnosti Udruge, ali nije za sve znala da se radi o osobama s intelektualnim teškoćama. Zbog toga, kaže, nije imala nikakve predrasude o njima.

– Smatram da je upravo to jedna od prednosti života u manjem gradu jer vjerujem kako se zajednica bolje brine za svoje članove. Za manjak predrasuda su prvenstveno odgovorni moji roditelji koji su nas od malih nogu odgajali s idejom kako su svi ljudi jednaki i ravnopravni bez obzira na pozadinu iz koje dolaze ili potrebe koje imaju. Iako smatram da nisam imala predrasude, svjesna sam kako su se moji stavovi značajno promijenili. Na promjenu u stavovima je najviše utjecalo akademsko obrazovanje. Studirajući sam dobila i drugu perspektivu koja je utemeljena na znanstvenim spoznajama koje nemaju milosrdnu konotaciju i upravo takve stavove smatram vrijednima dijeljenja. Smatram kako je zdrava doza empatije nužan preduvjet za rad s ljudima, a posebice s osobama s intelektualnim teškoćama, ali ono što smatram da nije zdravo je žaljenje i tugovanje nad našim korisnicima. Kada osobu smatramo “jadnom”, automatski ju stavljamo u sebi podčinjeni položaj i uskraćujemo joj jednakost. Nikome nikada nije bilo lakše od jadikovanja, pa umjesto da trošimo vrijeme i energiju na žaljenje, trebali bismo se okrenuti kreiraju pravednijeg društva koje će biti senzibiliziranije za različitosti – poručuje Helena.

Pozitivni pomaci

Dodaje kako je tijekom godina volontiranja primijetila i to da se odnos prema korisnicima u gradu promijenio. Kako volontira gotovo od početka rada Udruge, evidentno je, kaže, kako su sugrađani postali empatičniji i otvoreniji prema osobama s intelektualnim teškoćama.

– Prije djelovanja Udruge su bili marginalizirani pojedinci koji su malo vremena provodili van svoje obitelji, a danas su pojedinci postali dio kolektiva koji im pruža utočište i sigurnost. Posebno sam ponosna na primjere osamostaljivanja i stvaranja prijateljstva kod naših korisnika. Primjerice, na početku je sve interakcije bilo potrebno unaprijed dogovoriti i organizirati, a danas se naši korisnici sami druže u slobodno vrijeme, odlaze na kavu, u kino, u šetnju. Takve situacije su bile nezamislive na početku. A osim što su se međusobno prihvatili i građani su ih prihvatili i “anonimci” su tako dobili ime – ističe naša sugovornica.

Helena ponosno kaže kako je volontiranje u Vretencu jedna od najboljih odluka koju je ikada donijela.

– Smatram kako me iskustvo obogatilo i obilježilo za cijeli život. Volontirajući sam upoznala divne ljude koje danas mogu nazvati prijateljima. Volontirajući sam dobila priliku produktivno iskoristiti slobodno vrijeme jer se u Udruzi uvijek radi na aktivnostima koje će imati korist za naše korisnike.  Osim što mi je volontiranje dalo pravu perspektivu što je zaista važno u životu, tijekom volontiranja sam narasla kao osoba. Poradila sam na vještinama koje su nužne za uspješnu komunikaciju i rad s ljudima i u svakoj situaciji pokušavam pronaći nešto pozitivno – kaže Helena.

Posebno želi istaknuti, dodaje, kako je djelovanje Udruge važno za korisnike koji bi u suprotnom, nažalost, svo vrijeme provodili u svojim obiteljima i ne bi imali mogućnost družiti se i provoditi vrijeme s vršnjacima.

Prozor u svijet

– Nažalost, još uvijek nemamo reguliranu sustavnu podršku koja bi omogućila jednake mogućnosti za sve osobe s intelektualnim teškoćama, već su ulogu skrbi i organizacije aktivnosti u vidu poludnevnih boravaka osigurale udruge i druge nevladine organizacije. Iako je to vrlo plemenito i pohvalno, smatram kako je problematika sustavne podrške za osobe s invaliditetom značajan problem kojim se ne bavi dovoljan broj ljudi. Iako sustav nije na našoj strani, Udruge poput naše pružaju podršku i prozor u svijet za naše korisnike. Iako to nije uvijek bilo lako, zahvalna sam na stručnom vodstvu Udruge koja ne bi bilo ono što danas jest prvenstveno bez naše predsjednice Patricije Karaman i tajnice Ivane Sabolić – ističe Helena.

Volontiranje bi, dodaje, preporučila svim ljudima koji svoje vrijeme žele provesti s drugima i raditi nešto produktivno. Smatra kako je vrlo važno da svaki pojedinac pronađe aktivnost koja ga ispunjava i daje mu značenje.

– Za mene je to upravo volontiranje u Vretencima. Ništa me ne ispunjava kao iskrena toplina i prihvaćanje koje osjećam od strane korisnika. Kada dođem u Udrugu, znam da nikoga nije briga kako sam se obukla, koliko košta moja torbica ili imam li najnovije patike. Jedino što je bitno je da sam došla s iskrenim namjerama i kako sam ondje zbog korisnika. Oni me motiviraju na rad i u teškim trenutcima me podsjećaju zašto sam odabrala ovaj poziv, a voljela bih da taj osjećaj dožive i drugi ljudi – ističe naša sugovornica.

Na pitanje smatra li da se u javnosti dovoljno govori o problemima osoba s intelektualnim teškoćama, spremno odgovara – ni približno dovoljno.

Modeli podrške

– Činjenica je kako živimo u svijetu koji je vrlo neprijateljski nastrojen prema svemu što je i malo drugačije i velik broj ljudi se ne želi baviti pitanjima manjih skupina. Društvo je snažno onoliko koliko su osnaženi njegovi “najslabiji” članovi, a uz odgovarajuću podršku, svi postaju snažni. Promjene se moraju dogoditi na svim razinama, a za to su posebno odgovorni ljudi u poziciji moći. Činjenica je da znanstvena zajednica te stručnjaci i djelatnici u praksi godinama apeliraju na donositelje odluka kako je situacija alarmantna te kako se prava osoba s intelektualnim teškoćama krše na svakodnevnoj razini, ali se značajne promjene nisu dogodile. Ono što jest pozitivno je snaga svih nas koji smo s korisnicima u direktnom kontaktu i čiji trud i neprestani rad često prolaze nezamijećeno, ali ih osjete oni za koje to radimo, a to su naši korisnici. Nikako ne smijemo zaboraviti obitelji osoba s intelektualnim teškoćama koja se susreću s većom razinom obiteljskog stresa u odnosu na ostatak populacije, a vrlo često su zanemareni. Noviji modeli podrške za koje se nadam da će zaživjeti i u manjim sredinama, fokusiraju se na obitelji i pružaju im tzv. odmor od skrbi. Roditelji i obitelj su baza funkcioniranja svake osobe i nikada ne smijemo zaboraviti napore i žrtvu koju poduzimaju svakodnevno – kaže Helena, dodajući kako osobe s intelektualnim teškoćama moraju imati mogućnost zapošljavanja, ostvarivanja partnerskih odnosa i samostalnog života, ovisno o vlastitim željama i mogućnostima. Takve su mogućnosti, nažalost, ostvarive samo u većim sredinama.

– Modeli koji su se pokazali učinkovitima su primjerice, zapošljavanje uz podršku ili organizirano stanovanje koji su izrazito uspješni i u hrvatskom kontekstu (prvenstveno u gradu Zagrebu) pa je u najmanju ruku neprimjereno da se takva usluga ne nudi na sustavnoj razini za sve osobe bez obzira na mjesto stanovanja. O pravima se uglavnom govori uoči važnih datuma, a ostale dane u godini se zabravlja da osobe s intelektualnim teškoćama postoji te se njihovi problemi i nedaće guraju u kutiju koja će se opet otvoriti kada to bude prigodno – smatra.

Manjak stručnog kadra

Osvrćući se na vlastitu struku, upozorava i na manjak stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji je značajan problem u Republici Hrvatskoj.

– Upisne kvote su veliki problem, ali smatram kako otvaranje studija bez prethodnog kreiranja kvalitetnog programa koji će zadovoljiti potrebe korisnika nije rješenje. Ne smijemo zaboraviti kako su pomagačke struke u službi prvenstveno korisnika i njihovih obitelji i to moraju biti pojedinci koji su spremni žrtvovati vlastite resurse kako bi omogućili najbolju moguću podršku. Rana intervencija, odnosno rana razvojna podrška za djecu kod koje se primijeti razvojno odstupanje, treba krenuti iz sustava zdravstva, a edukacijski rehabilitatori još uvijek nisu prepoznati kao ravnopravni članovi tima i zbog toga je mnogim obiteljima nedostupna naša stručna podrška. Osim toga, najveći broj edukacijskih rehabilitatora je zaposlen u školama, prvenstveno kao edukacijski rehabilitator- učitelj u posebnom razrednom odjelu ili kao stručni suradnik pa je usluga stručnjaka nedostupna velikom broju djece. Iako jesmo najzastupljeniji u školama, velik broj škola nema zaposlenog edukacijskog rehabilitatora koji je od svih stručnjaka, najkompetentniji za pružanje podrške djeci s teškoćama u razvoju – kaže Helena.

Čak i ako je djeci pružena valjana skrb u osnovnoj školi, dodaje, prepušteni su na milost i nemilost surovog sustava koji obitelji ostavlja samima nakon što dijete ili mlada osoba završi školovanje.

– Pošto nemamo uspostavljenu sustavnu podršku za sve osobe s invaliditetom, ulogu preuzimaju udruge koje se financiraju gotovo isključivo iz projekata i često nisu u mogućnosti zaposliti edukacijskog rehabilitatora, a i ako ga uspiju zaposliti, plaće su mizerne te se mali broj kolegica i kolega odlučuju ostati na tom radnom mjestu jer ne mogu pokriti životne troškove. Iako su i druge struke vrlo važne i značajne u pružanju podrške, ipak smatram kako edukacijski rehabilitatori pružaju najobuhvatniji spektar usluga i imaju najviše znanja iz rada s osoba s intelektualnim teškoćama – zaključuje naša sugovornica.

(nm/Izvor: autorizirano.hr)