Vladimir Jelenčić piše: Najbolji Bajo na svijetu (ili esej o starosti)
Starost i nemoć ljudskog bića nisu poželjne situacije za nikoga. Osobito kada slijedom neprilika, kad razne bolesti (fizičke i psihičke) oslabe našu sposobnost da se sami za sebe brinemo. U najelementarnijim stvarima : pripremiti i pojesti obrok, otići na WC, samostalno se okupati, obrijati, otići u trgovinu, komunicirati suvislo s najbližima. Često ti najbliži i našem srcu najdraži i nisu tako blizu. Zbog raznih razloga (najčešće egzistencijalnih) otišli su u druge gradove, druge države i na kućni roditeljski prag vraćaju se veoma rijetko; 2-3 puta godišnje. Za Božić, Uskrs i ljetne praznike.
I ti najbliži, sinovi i kćeri, a ponekad i unučad, svjesni su da moraju nekako zbrinuti svoje stare: ta šta će reći okolina, zašto ste ih u njihovoj starosti, bolesti i nemoći ostavili same. Ako se ima novaca, solidna mirovina ili prihodi iz inozemstva, može se platiti dobar starački dom ili skrb drugih osoba u domu te nemoćne osobe, ako ne onda se stvar ostavi Centru za socijalnu skrb koji takve osobe smještaju u udomiteljske obitelji. Reći će netko, tamo im ništa neće faliti. Imaju 3 i više obroka na dan, brinu se za njihove higijenske potrebe, lijekovima se saniraju njihove bolesti, toplo im je, čisti su.
Dok su bili mlađi, ti sada stari punim srcem brinuli su se za svoje potomke otišle od rodne kuće. Hranili su piliće i svinje za njih, slali ima pakete s kolačima i suhomesnatim proizvodima za razne prigode, kao baka i djeda servisi odgajali unučad umjesto prezaposlenih roditelja. Očekivali ih kao bogove kada će ih posjetiti i donijeti tračak radosti i sjećanja na prohujale sretne dane kada je još sve bilo moguće. A takvih trenutaka je bilo premalo, previše premalo.
A danas za njih brine geronto-domaćica, koja uistinu fer i pošteno obavi svoje zadatke, koliko može jer je prezaposlena brojem korisnika. Ali nešto fali, fali srca i duše u komunikaciji. Zapravo, ponekad te plaćene osobe, 99% žene mlađe i srednje dobi, daju i više osjećaja i prihvaćanja od vlastitih sinova i kćeri. I nakon nekog vremena, često i nakon 3 mjeseca kako su smještene, stare osobe se predaju i tuga ih prije vremena pošalje na drugi svijet.
Hvala Bogu, to nije slučaj s mojim prijateljem Sinišom. Svaki dan on oko 11 sati dolazi u dom u kome je smještena njegova majka Marija, pomalo dementna, razgovara s njom, hrani je i provodi vrijeme s njom. I majka, više intuitivno, radarima duše osjeća da ju je posjetila njoj draga i bliska osoba i ne predaje se. Živi već nekoliko godina od tih susreta, raduje im se u dubini duše i vjerojatno u sebi slaže kockice budućeg zajedničkog života u prostorima i vremenima vječnosti. I kako je zaboravila da joj je Siniša sin, svaki put će uz stisak ruke reći da je to njen najbolji Bajo na svijetu.
tks(Tekst i Foto: Vlatko Jelenčić)
