Upoznajte Slatinčanku Veroniku Vilk, vlasnicu povijesne medalje za hrvatsko hrvanje: Očekujem još ovakvih medalja, a ‘kruna’ svega bile bi Olimpijske igre
More dobrih priča donijelo nam je hrvanje i ove godine, a jednu od najljepših ispričala nam je Veronika Vilk. Djevojka iz Slatine potvrdila je ono o čemu se dugo pričalo – da se radi o iznimnom talentu, hrvačici odličnih predispozicija.
Veronika dolazi iz sportske obitelji, otac joj je bivši hrvač, a brat David podjednako je talentiran u tom sportu. Ove godine, uz pregršt odličja na raznim natjecanjima, najveće Veronikino ostvarenje definitivno je bila brončana medalja sa Svjetskog prvenstva za kadetkinje i kadete (U-17) održanog u glavnom talijanskom gradu Rimu. Veronika je nastupila u kategoriji do 69 kilograma, a u borbi za svjetsku broncu, podsjetimo, svladala je rezultatom 6:3 grčku reprezentativku Nikoletu Barmapu.
Veronika je u svijet hrvanja ušla sasvim slučajno, no bila je to ‘ljubav na prvi pogled’.
- Moja ljubav prema hrvanju rodila se sasvim slučajno. Naime, moj otac svojevremeno se bavio hrvanjem, pa me jednom prilikom odlučio odvesti u dvoranu u kojoj je trenirao. Odmah mi se svidjelo, a s obzirom da me nisu ‘vukli’ drugi sportovi, od starta sam ‘zapela’ za hrvanje – započela je priču Veronika, koja je u tom sportu više od 10 godina, a ozbiljnije se posvetila nakon prvog poziva u hrvatsku reprezentaciju.
U samim počecima najteže joj je bilo ‘probiti led’ prvog natjecanja, a nakon što je ‘skinula i taj teret’, medalje su ‘padale kao na traci’.
- Koliko sam dosad osvojila odličja zapravo je teško reći, jer je riječ o zaista velikom broju, ali onih medalja koje imaju posebnu vrijednost i koje su meni izuzetno drage, na ‘vitrini’ imam šest. Ona koja se najviše pamti je naravno svjetska bronca, ne samo iz razloga što je riječ o mojoj prvoj medalji na svjetskoj razini, već je ovo i prva osvojena svjetska medalja Hrvatske u hrvačkoj disciplini hrvanja za žene, što daje dodatnu vrijednost ovom postignuću – dodaje.
Veronika obožava natjecanja, a nakon europske, svjetska bronca bila joj je ujedno i najbolja nagrada za sav trud, odricanje i naporne treninge u proteklih desetak godina.
- Iako su Europska i Svjetska prvenstva posebna priča i natjecanja na kojima sam imala najveću tremu, a ujedno i dala maksimum svojih mogućnosti, zapravo sa svih natjecanja vučem neke lijepe uspomene, na svakom se turniru dogodi neka anegdota koje se uvijek rado prisjećam – nastavlja Veronika.
Puno je osoba koje su utjecale na njezin sportski razvoj, a obitelj joj je, naravno, najveća podrška.
- Moji roditelji i brat, bez njih ne bi bilo niti ovih rezultata, ali velike zahvale ovim putem želim uputiti svima koji su ‘obogatili’ moju dosadašnju karijeru i mene kao osobu, trener Mario Petrak, koji je bio najviše uz mene, kao i Borivoje Kocić koji mi je puno pomogao, posebno u mojim hrvačkim počecima, ali i svi ostali treneri u Hrvačkom klubu Slatina kojima sam zahvalna za sve moje uspjehe i ostvarenja, a bilo ih je puno. Odličnu suradnju imam i s trenerima u hrvatskoj reprezentaciji, kao i s Ivanom Lončarićem koji me trenira otkad sam došla u Koprivnicu – rekla je Veronika, kojoj su, uz sve trenere, velika podrška i prijatelji iz reprezentacije, kao i oni s kojima je trenirala u Slatini, ali i oni iz Hrvačkog kluba Podravka s kojima trenutno trenira.
Odlazak iz Slatine u Koprivnicu, zbog nastavka školovanja, ističe, ujedno joj je bio i najteži period ne samo u karijeri, već i životu.
- Preko noći je sve postalo drugačije, novi grad, okolina, škola, klub i ljudi i koliko god sam mislila i vjerovala da će mi vrijeme prilagodbe biti lagano, uopće nije bilo, trajalo je puno duže od očekivanog, bilo je i teških trenutaka, ali sada je sve lakše i taj je period iza mene – s osmijehom na licu, uvijek puna optimizma, priča nam Veronika.
Veronika je sada članica Hrvačkog kluba Podravka, a trenira pet dana u tjednu. Utorak i četvrtak ‘rezervirani’ su za snagu, dok je u ostalim danima ‘prioritet’ strunjača.
- Trening na strunjači počinje laganim zagrijavanjem, a ukupno traje od sat i pol do dva. Nekad u zagrijavanju koristimo i razne gimnastičke vježbe, nakon čega slijedi vježbanje tehnike, a zatim i simulacija borbe. Trening završava kao i u drugim sportovima, istezanjem, što je vrlo bitno za fleksibilnost i oporavak samih mišića – nastavlja Veronika.
U slobodno vrijeme, kojeg nema puno, uglavnom se druži s prijateljima i koristi ga za opuštanje, uglavnom šetnje i odlazak u prirodu, a vikendom se uglavnom vraća u Slatinu kako bi dio tog vremena provela s obitelji i ‘starim’ prijateljima. Za budućnost, kaže, ima velike planove…
- Prioritet je naravno škola, a zatim i fakultet, ali uz sve to nastavljam s redovnim treninzima, mislim da ima još puno mjesta za napredak i da još puno toga mogu pokazati u ovom sportu. U bližoj budućnosti željela bih oko vrata staviti još koju medalju s Europskog ili Svjetskog prvenstva, a ‘kruna’ svega bila bi, što je ujedno i moj veliki san, odlazak na Olimpijske igre.
Svojom upornošću, voljom i odricanjem, te načinu na koji pristupa svakom novom treningu, odličan je primjer mladim sportašima.
- Roditelji, pripremite se na trošenje puno živaca, ali budite podrška svojoj djeci, jer rezultati ne dolaze odmah. Treba puno rada, strpljenja i dosljednosti u cijeloj toj priči. Konkretno u hrvanju, uče se i razne sposobnosti koje nekima mogu biti od velike važnosti u životu. Ima puno lijepih trenutaka, od stjecanja novih prijatelja i druženja, do obilaska raznih gradova i država. Ima naravno i loših, ali u minimalnim količinama. Ako mislite da su ozljede česte, varate se, ozljede su u ovom sportu zapravo vrlo rijetke, skoro da ih nema. Ako se vaše dijete odluči za hrvanje, sigurno će se u životu naučiti puno bolje nositi s teškim i neugodnim situacijama, izgradit će rutinu i bit će sposobnije, a to govorim iz vlastitog iskustva. Svakako pokušajte, nadam se da će vam se svidjeti – poslala je za kraj lijepu poruku svim roditeljima čija djeca tek ulaze u sportske ‘vode’.
Naravno, nitko ne može tvrditi da će Veronika i kao seniorka osvajati najveće medalje, puno je tu presudnih faktora, ali njezina zrelost u razmišljanju, pristup sportu, radne navike i ogroman talent sugeriraju da bismo i u godinama koje dolaze mogli još puno slušati o njoj.
(www.icv.hr, ts, foto: D. Fišli, R. Turkalj, HHS)
