UMIROVLJENI ČASNIK HRVATSKE VOJSKE ILIJA NIKOLIĆ: Prošlo je 25 godina, ali i sada me jeza prolazi kad se sjetim tih događaja

Ilija Nikolić (50), umirovljeni časnik Hrvatske vojske sa činom poručnika, u Domovinskom ratu bio je pripadnik 136. slatinske i 123. požeške brigade, a od 1994. godine 81. gardijske bojne Virovitica ‘Kumovi’. Osim što je dao doprinos obrani slatinskoga područja i sudjelovao u obrambenim akcijama na području cijele Slavonije, kao sudionik vojno-redarstvenih akcija Bljesak, Ljeto 95, Oluja, Maestral, bio je na prvoj crti gotovo svih bojišta u Hrvatskoj. Odlikovan je Redom hrvatskog trolista i časničkim činom zastavnika. Trenutačno je predsjednik Udruge HVIDR-a Slatina i predsjednik Odbora za hrvatske branitelje grada Slatine.

Sa svojim nekadašnjim suborcima, udruženim u slatinsku HVDR-u, Ilija Nikolić danas provodi nekoliko značajnih projekata s trajnim ciljem očuvanja digniteta Domovinskog rata i prenošenja mladima istine o tragičnim ali slavnim događanjima devedesetih godina. U okviru tih projekata školarci sa slatinskoga područja posjećuju spomen-sobu Domovinskog rata u Zavičajnom muzeju Slatina, a hrvatski branitelji, sudionici slavnih obrambenih djelovanja, govore im svoja ratna sjećanja i ukazuju na veličinu žrtve poginulih branitelja i neprocjenjivo veliko značenje u tom ratu stvorene hrvatske države.

Prebirući po živim sjećanjima i nakon punih 25 godina, Ilija kreće od 1. svibnja 1995. godine, kad je njegova 81. gardijska bojna, zajedno s ostalim hrvatskim obrambenim postrojbama, sudjelovala u oslobodilačkoj operaciji Bljesak, u kojoj su za tri dana oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije. Nikolić je u to vrijeme bio zapovjednik desetine. Poslije Bljeska postrojba odlazi na istočno bojište, gdje drži liniju obrane na rijeci Bosutu, na potezu Nijemci – Komletinci, a 19. srpnja cijela bojna dobiva uzbunu i kreće na dvodnevni put do Rijeke, pa trajektom do Splita, odlazi zatim do Makarske i prelazi na područje Livna u Bosni i Hercegovini.

– Moja postrojba bila je smještena u školi u mjestu Podhum sjeverno od Buškog jezera zajedno s inženjerijskom postrojbom naše bojne, a ostale satnije bile su raspoređene po drugim mjestima u okolici Livna. Tu smo proveli nekoliko dana i 25. srpnja krenuli smo u operaciju Ljeto 95. Mislim da je 81. gardijska bojna bila na najtežem dijelu područja, gdje smo uspjeli osvojiti planinu Šator, za koju su se već nekoliko godina borile 1. i 2. gardijska brigada i ostale postrojbe. Već sljedećega dana uspjeli smo probiti neprijateljsku liniju obrane i ušli smo duboko u njihove redove, a u toj operaciji sudjelovale su 4. i 7. gardijska brigada, koje su se kretale prema Grahovu, dok smo mi išli prema Glamoču. Tu je ranjen zapovjednik moga voda Damir Hokal pa ja preuzimam vod. Zapovjednik satnije bio je Vlado Majdak, a pogiba njegov zamjenik Jozo Perak. U toj akciji bilo je dosta ranjenih pa je i nekoliko zapovjednika desetina izbačeno iz stroja. Zamijenio sam ih drugim braniteljima i nastavili smo akciju, koja je trajala nekoliko dana. Kad smo došli nadomak Glamoča, cijelu noć smo gledali kako neprijateljske snage napuštaju mjesto, a mi nismo otvarali vatru jer smo ih pustili da se izvuku. Sljedećeg dana policija Bosne i Hercegovine i njihove gardijske postrojbe ušle su u Glamoč, a mi smo se povukli u Podhum. Budući da smo obavili zadatak, očekivali smo da ćemo biti povučeni iz akcije i vraćeni kući, sjeća se Ilija Nikolić.

Međutim, 2. kolovoza navečer zapovjednik satnije Vlado Majdak pozvao je četvoricu zapovjednika vodova na sastanak i priopćio im da sljedećeg dana preuzimaju položaje 4. i 7. gardijske brigade iznad Grahova, jer se sprema akcija.

– Tada još nismo bili svjesni što se zapravo događa, smatrali smo da ćemo ići prema Drvaru jer je Bihać bio u okruženju, kako bismo deblokirali taj grad, što nam je i bila prvobitna zadaća. Za dolaska u Grahovo i preuzimanja položaja, pogođen je naš autobus s inženjerijskim vodom i pet ili šest branitelja je poginulo, a brojni su ranjeni. Među njima bio je i Stjepan Trevizan iz Slatine, danas dopredsjednik Udruge HVIDR-a Slatina. Dana 3. kolovoza dobili smo karte pa smo saznali da se akcija zove Oluja i da idemo na Knin. Krenuli smo toga dana u poslijepodnevnim satima.

Iznad Bosanskog Grahova, prema Strmici u Hrvatskoj, položaje su preuzele 1. i 2. satnija od 4. gardijske, a 3. pješačka satnija od 7. gardijske brigade. Bili su to već uređeni položaji jer su brigade imale inženjeriju i sve što je bilo potrebno za ratovanje u to vrijeme.

– Znao sam da akcija kreće 4. kolovoza u 5,00 sati. A kad smo krenuli, činilo nam se da nebo gori. Mi nismo znali da posjedujemo takvu moć, da smo toliko jaki. General Gotovina, koji je bio zapovjednik cijele akcije, htio je da mu 81. gardijska bojna čuva bok i mi smo cijeli dan trpjeli neprijateljske napade sa sjevera, iz smjera Drvara, ali nismo odstupili. Bili su to pješački napadi i granatiranja, i da su nas probili, oni bi došli 4. i 7. brigadi iza leđa i te bi se naše postrojbe našle u okruženju. Mi tada nismo znali tko nas napada, da su tamo general Mladić i srpska vojska. Teren je bio težak, bez drveća, na tom brdu bio je samo kamen, i kad bi granate eksplodirale letjeli su na sve strane i geleri i kamenje. Bili smo na svakakvim terenima, ali na tako teškim i nepristupačnim nismo. Imali smo jedan tranzistor i uhvatili smo neku srpsku radiopostaju, koja je izvještavala kako su njihovi avioni raketirali Podravsku Slatinu, Slavonsku Požegu i druge gradove. To nas je zabrinulo jer smo u tim gradovima ostavili svoje obitelji. Živjeli smo u neizvjesnosti, jer nismo znali je li to istina, ili je to samo njihova propaganda. Izdržali smo napade i sljedećeg dana, 5. kolovoza, dobili smo obavijest da je pao Knin. Tek smo tada postali svjesni koliki je bio naš doprinos Oluji.

Nikolićeva treća pješačka satnija s jednim borbenim vozilom spustila se prema selu Strmici i izašla na državnu granicu, gdje su bili predstavnici UNPROFOR-a nedaleko od table „Republika Srpska Krajina“. Ušli su u Strmicu i tamo zatekli veliki broj civila srpske nacionalnosti.

– Vidio sam kako jedna baka kuha nekakvu travu. Sažalio sam se pa sam angažirao dečke da nešto pripremimo za jelo. Sljedećeg dana oko deset sati došla je redovna policija iz Istre, preuzela policijsku postaju i uspostavila red, a mi smo upućeni u Livno, zatim u Biograd i na južno bojište. Tako nisam dolazio kući od 19. srpnja do druge polovice rujna. Zapovjednik Gotovina imao je puno povjerenje u nas, zato nas je i držao tako dugo. Da su neprijateljske snage probile naše položaje, dvije brigade našle bi se u okruženju i pitanje je kako bi se stvari dalje razvijale. U to vrijeme imao sam 25 godina, ali i sada me jeza prolazi kad se sjetim tih događaja. Kad su 4. kolovoza ujutro krenuli tenkovi, kad su počela raketiranja i granatiranja, ni nama nije bilo svejedno, a možemo samo misliti kako je bilo njima. Brojne su hrvatske postrojbe sudjelovale u Oluji. Moja postrojba nije ulazila u Knin, mi smo čuvali bok dvjema gardijskim brigadama, oslobodili Strmicu i granični prijelaz, i time omogućili drugima da to učine, kazuje Nikolić.

U postrojbama Hrvatske vojske bilo je mnogo Slavonaca, a među njima i stotinjak branitelja sa slatinskog područja. Nikolić se prisjeća da su među njima bili Mato Bubaš, predsjednik Županijske HVIDR-e i Odbora za hrvatske branitelje VPŽ, zatim Damir Parc, Josip Podboj, Stjepan Trevizan, Ivan Dolovski, Zvonko Podboj, Stevo Štefelić,..
(Petar Žarković, Glas Slavonije)

[divider]