Učenica OŠ Eugena Kumičić Slatina Aleksandra Đurić sedma od sto na Međunarodnom natječaju „Bogatstvo različitosti“

Već se desetu godinu zaredom provodi Međunarodni natječaj „Bogatstvo različitosti“ Osnovne škole Matija Gubec iz Tavankuta u Vojvodini, čime Republika Srbija postaje domaćin učenicima i mentorima iz različitih krajeva svijeta, ne samo iz regije, već i iz Francuske, Mađarske, Njemačke, SAD-a, ujedinjujući ciljeve prepoznatljivosti osobitosti nacionalnih manjina, ali i njihove međusobne sličnosti.
Humanistički i humani cilj najbolje je predstavljen na stranici Škole: „Međunarodni likovno-literarno-novinski natječaj „Bogatstvo različitosti“ školski je projekt kojim se potiče djecu osnovnoškolskoga uzrasta na promišljanje o vrijednostima kulturne raznolikosti i važnosti uvažavanje drugačijega, ističući one najplemenitije porive i ljudske vrijednosti.“
U ostvarivanju tog cilja sudjelovala je i ove godine Osnovna škola Eugena Kumičića Slatina čiji su učenici razmatrali zadanu temu „Knjiga je moj najbolji prijatelj“.
Likovnim su radovima to čarobno prijateljstvo predstavili učenici Ena Bačani, Tara Djokić, Tin Hamaček, Danijel Marošević, Borna Prebeg, Romina Relić i Gita Špoljarić, svi pod mentorstvom učitelja Likovne kulture Josipa Jelenčića.
Tara Djokić je radom „Knjiga“ zaslužna i za čaroliju riječi, kao i Aleksandra Đurić čija je poruka skrivena u naslovu rada „Budi Netko“, a toj su čaroliji podlegle i učiteljice Hrvatskog jezika Elvira Vujčić i Marijana Toplak.
Knjiga je omogućila Aleksandri da postigne izrazito zapažen uspjeh, kao i reakciju na utjecaj okoline.
Od gotovo sto pristiglih literarnih radova u kategoriji učenika 5.- 8. razreda, rad „Budi Netko“ rangiran je kao sedmi i jedan je od pohvaljenih radova povjerenstva koje je uistinu imalo težak i obiman posao.
Neposrednost na način da treba reći popu pop, a bobu bob, nazivanje stvari pravim imenom, mladenački bunt (koji i nas odrasle može poučiti) i sidrište koje pruža knjiga česte su teme u književnosti, ali je stil kojim te teme obrađuje Aleksandra, efekt začudnosti te energija koja pršti s papira ono što je ovoj poruci prokrčilo put do pohvale povjerenstva.
(nm/Izvor: OŠ E. Kumičića Slatina, učiteljica Hrvatskog jezika Marijana Toplak)

Budi Netko

Željela ja razmišljati o tome ili ne, često mi u glavu dođe pitanje: „Jesu li različitosti dobre ili loše ili nas one u većini slučajeva čine posebnima?“ I ja živim sa svojim različitostima, ali, OK, što su uopće različitosti?
Počet ću s vjerom. Sigurno je da nijedan roditelj ne želi da se njihovu djecu dijeli po vjeri. Na primjer, osobe s pravoslavnom vjeroispovijesti su često znali čuti : „Poubijali ste nam pola naroda“ i slične optužbe. Međutim, mi Srbi i pravoslavci bismo rekli: „Nema krsta bez tri prsta!“ Ne trebaš skrivati svoje ili osjećati stid u ime nekog drugog. Ili često ruganje za muslimane: „Ha-ha-ha, jel se ti kupaš u marami? Ne možeš ni na more otići, ha-ha-nha-ha-nha!“
Zar je to stvarno potrebno? Pa što ako muslimanke ne smiju pokazati kosu ili smiju nositi samo duge rukave? E, pa zato njih čini posebnim njihova RAZLIČITOST. Tome me, između ostalog, naučila knjiga Djevojčica iz Afganistana. Grozna je to stvar s dječjim i ženskim pravima, ali istina je i da je poštivanje tradicijskih običaja proisteklih iz Kurana često izbor. Ne govorim o obrazovanju ni o fanaticima, već o ljubavi i poštivanju. Ne treba skriti jedan prst da bi te poštovali.
Eh, onda odnos selo – grad. Ne razumijem što je zanimljivo kada živiš u gradu? Kao, naručuješ si pice i koješta i ideš u dućan 150 puta. Mi na selu se preko ljeta dogovorimo što ćemo raditi taj dan, odemo u prodavaonicu s planom i popisom. Zatim odemo na drveće se penjati, raditi kojekakve kućice po šumama i svašta nešto. Odgovorni smo i kreativni. Znate, to što živim na selu ne znači da spavam sa svinjama niti da sam nečiji svinjac.
I još spomenimo siromaštvo. Za današnje generacije to znači da nemaš: mobitel, Playstation , računalo, laptop, svoju ogromnu sobu, kuću na 10 katova možda. Danas kada kažeš da nemaš mobitel, dobro znaš što ti slijedi… Da, točno to – hodanje spuštene glave po školskim hodnicima. Tek kada uspiješ dignuti glavu i reći bez stida i srama: „Da, ja nemam mobitel, tablet, nisam luda za videoigricama“, tek kad to uspijemo reći, tek tada smo jači.
Čekajte malo, i nije mi baš jasno još nešto – zar je stvarno bitno hoće li netko u školu doći sa širokim ili uskim trapericama, tajicama ili trenirkama, nekoj užoj majci ili dukserici….?
A, ako je nekome hobi crtanje, heklanje, šminkanje, moda, zar ćeš poštivati te osobe tek kad se one budu popele na “level” iznad i kada budu počeli zarađivati od toga?
Je li bitno ima li netko Downov sindrom, šire ili sitnije, udaljenije ili zbijenije oči? Kada ti budeš imao/la svoje dijete (bilo to tvoje ili posvojeno) i možda bude imalo te probleme, kako ćeš mu pomoći? Kako ćeš biti prijatelj onom “zločestom” klincu s ADHD-om, kako ćeš osjećati ponos kad je tvoje, baš tvoje dijete ono koje ne čuje riječi? Ali osjeća ponosan pogled.
Kaže Ivana Marinić: “To nisam ja”. Neka nitko od nas ne bude onaj koji upire prstom uz podsmješljiv smijeh. Neka svatko od nas ima knjige iz kojih uči – jer knjiga jest najbolji prijatelj. Tješi te, ali i upozorava, izvlači najbolje iz tebe, opominje te i savjetuje. Samo ako joj dopustiš. Dopusti si biti Parvana, Malala, Anna, Cvijeta i Ivana iz Hotela Zagorje. Dopusti si biti ribar Santiago. Ili Mali Princ. Oni ne mrze. Čude se mržnji, ali ne mrze.
Kada bi svi ljudi razumjeli bogatstvo različitosti, onda bi saznali i svrhu svega što postoji na ovom svijetu jer oni, koji se doimaju poraženima, uvijek će na kraju biti jači od svojeg neprijatelja.
Na koncu, čovjek može biti poražen, ali ne i uništen.

Aleksandra Đurić