U organizaciji slatinskog Ogranka MH Nives Opačić u Slatini predstavila knjigu „Završne riječi, ipak“

Slatinski Ogranak Matice hrvatske ovoga je puta u suradnji s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Slatina organizirao još jedno gostovanje prof. Nives Opačić u Slatini.
Bila je to prigoda za predstavljanje njezine knjige „Završne riječi, ipak“, četvrte iz ciklusa knjiga kolumni koje su na prvi pogled ponajprije jezikoslovne, jer imaju zajednički nadnaslov kojim bi se trebala analizirati određena riječ, fraza ili izreka. Međutim doseg tih kolumni mnogo je širi jer one kreću od jezičnih pitanja da bi prešle na analizu naše svakodnevice, pojedinim sjećanjima vraćale u prošlost, te evocirale predmete, pojave i atmosfere koje su davno nestale, a čime se zapravo čuva naš leksik od zaborava.

U knjizi „Završne riječi, ipak“ zastupljena su 103 kratka eseja o riječima i ljudima koji zaokružuju dvadesetogodišnji autoričin rad u Matičinu „Vijencu“ za koji je od 1999. godine napisala više od 400 eseja o riječima, koji su se našli pod „krovom“ otisnuti u knjigama, odnosno u četiri zasebna izdanja.

Nakon što je ravnateljica slatinske Gradske knjižnice i čitaonice Neda Mađarac uputila riječi dobrodošlice predstavnicima Ogranka Matice hrvatske u Slatini i njihovoj gošći Nives Opačić te brojnim posjetiteljima među kojima su se našli gradonačelnik Grada Slatine Denis Ostrošić i članovi Ogranka Matice hrvatske iz Virovitice predvođeni predsjednicom Dubravkom Sabolić, to isto je učinila i predsjednica slatinskih matičara Zorica Varga posebno se zahvalivši na dolasku učenicima Srednje škole Marka Marulića i slatinskih osnovnih škola u vjeri da će ova mladost čuvati i sačuvati ljepotu našega hrvatskoga jezika.
– Starimo spokojno, – naglasila je Varga te riječ prepustila svom mladom kolegi, članu slatinske Matice Danijelu Vilčeku koji je sve nazočne ukratko upoznao sa životopisom hrvatske jezikoslovke, znanstvenice, filologinje i književnice Nives Opačić.

– Dolazeći u neko mjesto govorim o hrvatskom jeziku i uvijek, ali baš uvijek nastojim, i to mi polazi za rukom, da taj susret s publikom bude radost jer mi se čini da je hrvatski jezik nama kao izvornim govornicima radost, – naglasila je na početku svoga zanimljivog izlaganja Nives Opačić tijekom kojega se u slatinskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici zaista tražilo mjesto više.

Govorila je o hrvatskoj frazeologiji koja je nastala, kao i svaka druga, na temelju stoljetnoga taloženja nekih iskustava te je kroz primjer nekoliko frazema pojasnila važnost pojašnjavanja istih jer se vremenom, odnosno dolaskom modernoga doba gube u nerazumijevanju, osobito upotrebom novih riječi koje im ponekad daju i drugi smisao.

– Frazeologija je vrlo zanimljiva, plodna, stilogena i vrlo upotrebljiva ako ju znaš. Šteta što se ne zna bolje, što se ne zna više jer frazeologija može vrlo pregnantno izraziti misao da se ne mora ići okolo naokolo.
Ne zna je se više jer mi općenito gubimo jezik, u prvom redu leksik. Naravno mi se možemo sporazumijevati i s 200 riječi ili manje ali jezične finese mislim da nam još uvijek daruje samo pisani tekst – knjiga. Upravo knjiga jer razne knjige obuhvaćaju razne funkcionalne stilove, poput razgovornoga i standardnoga jezika za izražavanje i misli i osjećaja što je danas već i anakronizam.
I upravo stavljanjem, zbog neznanja ili svjesno, kulturnih tečevina, povijesnih događaja, osoba i sl. u vremensko razdoblje kojemu ne pripadaju gubimo svoj jezik, – pojasnila je prof. Opačić naglasivši kako joj je iz tog razloga izrazito bitno svoje radove staviti „pod krov“, odnosno ukoričiti u knjigu kako bi se sačuvao hrvatski jezik.

– Ja imam knjige izvana i knjige iznutra. One izvana su stručne knjige kao što su npr. „Hrvatski jezični putokazi“ i „Hrvatski u zagradama“, i tiču se jezika u nekoj funkciji, dok su ove četiri: „Iza riječi“, „Riječi s nahtkasna i kantunala“, „Osjenčane riječi“ i „Završne riječi, ipak“ zapravo tekstovi nastali iznutra.
One su nastajale kao priče o riječima i u svakoj od njih imate riječ – riječ. Tekstovi su kratki i knjiga se može čitati od početka, kraja ili pak sredine, kako je kome zanimljivije, ali u svakom slučaju u tim sam pričama pisala o svemu onome što me okružuje, ne samo o riječima već i o nekom drugom vremenu pa su one i svojevrstan vremeplov. One su i priče za laku noć, a mogu se čitati i kao sredstvo za umirenje. Možete ih čitati kako god hoćete, samo što više čitajte jer ćete u svakom slučaju biti obogaćeni, – zaključila je Nives Opačić koja već intenzivno radi i na novoj knjizi u kojoj će biti obuhvaćene kolumne koje trenutačno piše za Vijenac u rubrici Rakova djeca.
Svjetlo dana trebala bi ugledati iduće godine te će biti kruna rada ove autorice, jedne od rijetkih koja tako uspješno povezuje znanost i književnost, a knjige su joj edukativne bez dociranja, znanstvene, a istodobno nježne, duhovite i zaigrane s diskretnom dozom nostalgije.

Nives Opačić svoje je izlaganje završila stihom iz pjesme Đure Arnolda Domovina – „Junak bit ću mačem ili perom za tu našu domovinu krasnu!“
(mf/Foto: Mihaela Feldi)

Nives Opačić rođena je u Vukovaru 1944. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. Jugoslavenske jezike i književnosti te Komparativnu književnost, a Češki jezik i književnost kao dopunu studija.

1973. g. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojemu je predavala Kulturu govorenja, čitanja i pisanja studentima kroatistike.

1972. g. osnovala je Društvo hrvatskih lektora, te ujedno postaje ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Pragu, a potom i Sveučilištu u Rimu, a od 1999. piše u “Vijencu”, listu za kulturu Matice hrvatske, te povremeno i u “Hrvatskoj reviji”. Od 2004. službeno je u mirovini, no ne miruje.

Znanstvene i stručne radove objavljuje u periodici i zbornicima, objavila je desetak jezikoslovnih i nekoliko putopisnih knjiga, sudjeluje u radijskim i televizijskim emisijama.

Članica je Hrvatskoga filološkog društva, Matice hrvatske i Društva za promicanje orguljske glazbe »Franjo Dugan«.

Njezin cjelokupni rad (znanstveni i pedagoški) uvrstio ju je među najdosljednije promicatelje hrvatskoga jezika i kulture u Hrvatskoj i u velikom dijelu slavističkoga svijeta te je za svoj rad dobitnica brojnih nagrada, a kako je sama istaknula najdraža joj je nagrada „Višnja Machiedo“ hrvatskoga P.E.N.-a.