Tradicija bez glutena s Alenkom Butorac
Tradicijske vrijednosti ne smiju nikako biti zaboravljene i trebaju ostati živjeti i u budućim naraštajima. Kako one povijesne i kulturne vrijednosti, tako trebamo čuvati i kulinarske vrijednosti.
Gajeći posebnu ljubav prema tradicijskim kolačima i tragom bakinih recepata išla je i jučerašnja gošća Radio Slatine – Alenka Butorac i svoju ljubav pretvorila u posao koji radi s izuzetnim zadovoljstvom i pažnjom.
Još od malena, odrastajući uz baku koja je bila vrsna domaćica i kuharica, krenuli su ti prvi koraci u spravljanju kolača. Baka je s užitkom dopuštala Alenki da uči i kopira baku u pripremi kolača i u kuhanju. Kroz odrastanje i školovanje, Alenku je put naveo na posao u ratarstvu. Otac joj je bio agronom i na neki način se podrazumijevalo da i ona krene uz njega tim stopama. Ljubav prema kolačima je i dalje “čučala” u Alenki, a prilika da ju izrazi je bilo spremanje prigodnih poklon-paketa za poslovne partnere. Umjesto rokovnika, kalendara ili nekih prigodnih kupljenih poklona, Alenka je pekla šapice i motala ih u celofan. Originalni poklon izrađen vlastitim rukama bio je prepoznat od druge strane.
Rad u ratarstvu i neizvjesnost zbog vremenskih prilika, uroda i ostalih čimbenika dodatno su potakli Alenku da osnuje nešto svoje, nešto originalno i konačno nešto što voli raditi. 2007. godine Alenka je osnovala firmu “Shapica” i krenula u proizvodnju prave tradicionalne šapice. Posao je krenuo i tržište su bile velike firme i korporacije koje su naručivale šapice za poklon pakete. 2008. godine je došla recesija i ukinuli su se poklon-paketi. Do tada “sigurno” tržište je bilo poljuljano, ali ne i Alenkina volja da ustraje u tom poslu. Na želju zainteresiranih klijenata proširila je asortiman i osim dosadašnje šapice počela je izrađivati ostale tradicijske kolače – vanilin i kokos kiflice, dikine okice, medene pite, žarbo pite, mađarice i to se dobro pokazalo.
2014. godine, suočena sa zdravstvenim poteškoćama, Alenka je odlučila istraživati prehranu i proizvode bez glutena. U to doba je to bilo gotovo nemoguće. Ponude praktički nije ni bilo. Alenka je tada donijela jednu od najvećih odluka u svom životu. Kompletnu proizvodnju je prilagodila proizvodnji proizvoda bez glutena. Krenule su edukacije, pripreme, prenamjena i prilagodba dosadašnje proizvodnje na bezglutensku.Dosadašnja priprema proizvoda se uveliko razlikovala od pripreme istih s bezglutenskim brašnom i Alenka je morala uporno istraživati i vježbati da bi došla do kvalitete sadašnjih proizvoda.
Trgovina delikatesa i zdrave hrane u Zagrebu je bila jedina trgovina gdje je Alenka ponudila svoje proizvode. Ubrzo se priča raširila i na druge srodne trgovine i ubrzo se tržište raširilo. Alenka sve radi sama. Od same narudžbe, pripreme kolača, pakiranja pa do isporuke istih na prodajna mjesta. Na pitanje kako sve to stigne, Alenka spremno odgovara: “Prednost je što mi djeca studiraju u Zagrebu, pa poslije isporuke stignem i njih obići ili ih dovesti kući.”
Osjećaj da su proizvodi traženi i da tako pomaže ljudima koji imaju zdravstvene probleme, Alenku jednostavno tjera da u svom poslu daje sve od sebe. Kontaktira s tim ljudima, sluša njihove priče s razumijevanjem i nastoji im pomoći i riječju i ponudom. Majke koje imaju djecu s probavnim smetnjama posebno ju intrigiraju i kaže da su te žene velike borci.
Stalni asortiman tradicijskih kolača bez glutena se sastoji od 13 vrsta kolača za maloprodaju: šapice, lješnjak trokutići, vanilin kiflice, kokos kiflice, dikino oko, strojni keksi, vanilice bez šećera, medenjaci, medenjaci s đumbirom, čokoladni poljupci, medena srca, paprenjaci i husarski poljupci. Uz to pakira i tradicijski mix od 200 grama i 500 grama. Osim sitnih kolača, zbog interesa klijenata u ponudi ima i mađaricu, čupavce, išlere i sezonske kolače. U ponudi ima i domaće mlince s jajima i bez jaja i domaće rezance s jajima koka Hrvatica.
Ima upita i za privatne potrebe koje se trudi ispoštovati poput torti i makovnjača i orehnjača. Osim bezglutenskog brašna koje mora kupiti, svi ostali sastojci su domaći ili nabavljeni od naših domaćih proizvođača i Alenka pridaje tome posebnu važnost i misli da bi i ostali proizvođači i ljudi općenito trebali preferirati naše i domaće namirnice. Svih tih godina Alenkini proizvodi su iste kvalitete i od toga ne odstupa.
Alenka radi od jutra do mraka i već je polako u Božićnoj kampanji tako da posebnih planova nema. Ali priznaje da bi se trebala više angažirati na području marketinga i planira napraviti web shop.
Poruka koju je Alenka, onako od srca, za kraj poslala svim slušateljima: “Ne treba nikada odustati, treba biti uporan i treba ostati u Slatini. Slatina možda nije najbolja, ali je naša.”
Bila je to još jedna lijepa priča i još jedan dokaz da se upornošću i ljubavlju može uspjeti unatoč svim preprekama. Alenki želimo puno slatkih uspjeha u daljnjem radu i nadamo se ponovnom druženju.
Ratka Turk i Nikolina Mažar
