SLAVONSKA PRIČA O GAZIRANOJ VODI: NEKE SODARE JOŠ POSTOJE I RADE: Bez sode nema gemišta ni špricera

Devet desetljeća tradicije: U Slatini najstarija proizvodnja soda-vode u Hrvatskoj

Voda je zajednička baština čiju vrijednost moraju prepoznati svi. Svatko ima dužnost koristiti vodu pažljivo i ekonomično, piše u Europskoj povelji o vodi. O vodi i vodama puno je toga napisano, pa ćemo spomenuti tek jednu slavnu izreku, onu Henryja Davida Thoreaua, koji je jednom rekao da je “voda jedino prikladno piće za mudre”. No voda ima svakojakih, pitkih i nepitkih, nadzemnih i podzemnih, voda slatkih i slanih, voda u rijekama, jezerima i morima, dakle voda prirodnih, ali i voda umjetnih, koje čovjek “osnažuje” raznim dodatcima da bi bile pitkije, okrepljućuje, bogatije mineralima, sladilima, bojama, napose kemijom.

POVIJEST SODE

Moderno doba, s razvojem tehnike i tehnologije, podarilo nam je bezbroj različitih vrsta voda pakiranih prvo o staklenim bocama, a onda i u neizbježnim plastičnim, dizajniranim i prilagođenim masovnom ukusu potrošača kupovne vode u dućanima, supermarketima i trgovačkim centrima… U tom i takvom mnoštvu ovodobnih voda koje konzumiramo posebno mjesto zauzimaju gazirane mineralne vode različitih proizvođača bez kojih je danas nezamisliva svakodnevna ljudska potreba za vodom, ne samo onom običnom iz slavina vodovoda nego i za vodom koju nam nudi korporativni vodni biznis raširen u svijetu do nevjerojatnih razmjera. Zato se danas poput čuda doima mogućnost da popijete jednu vrstu vode za koju većina misli da se zagubila i nestala negdje u bespućima prošlosti. Ta se voda naziva SODA-VODA, i nekad je bila uobičajena u hrvatskim dućanima i gostionicama. Soda-voda, proizvedena tako što se pod pritiskom obogaćuje obična voda ugljikovim dioksidom, pila se zbog svojeg osvježavajućeg okusa, ali i kao dodatak špricerima i gemištima, da vino bolje “reže”, a najčešće se soda-voda pakirala u tzv. sifonske boce, koje su se proizvodile od stakla i na kojima je bio montiran metalni mehanizam s ručkom. Nekad su od soda-vode sodari pravili i osvježavajuća pića dodavanjem ekstrakta i šećera pa se dobivao kraher, orančada ili kokta, šabeso, apakola… Tim pićima punile su se male boce ili litrene boce (kao za “kiselu vodu” ili vino) sa specijalnim zatvaračem, takozvanim pivskim zatvaračem.

Soda-voda bila je jeftino piće i koristila se također za uklanjanje simptoma jake kiseline u želudcu. Sifonske boce koristile su se više puta i kad bi se ispraznile, nosile su se kod sodara na ponovno punjenje. Lokal ili zanatska radnja gdje se proizvodila i prodavala soda-voda nazivala se sodara ili sodarska radnja…

Proizvodnja i potrošnja soda-vode bila je posebno razvijena u Slavoniji i Baranji tijekom 20. stoljeća. No moderna vremena nisu bila podatna za soda-vodu i sodare pa su se mnogi obrti ugasili, a samo neki preživjeli do danas. Jedan od takvih je i obrt za proizvodnju osvježavajućih napitaka, mineralne i drugih flaširanih voda Soda vlasnika Davora Cukora, jedini takav obrt na slatinskom području. Inače je Davor već četvrta generacija u obitelji Cukor koja se bavi proizvodnjom soda-vode. Obiteljska sodara ušla je u 92. godinu postojanja i za osam godina, ako tada još bude uvjeta za proizvodnju, Cukorovi će proslaviti sto godina uspješnog obiteljskog posla.

Sodaru je otvorio Denes Czukor 1929. godine. Njegov sin Ivan pomagao mu je u mladosti, ali je završio stomatologiju i radio kao zubar. Znao je sve o tom poslu i pomagao kad je trebalo, ali sodarski posao nastavio je Ivanov sin Krunoslav, po zanimanju diplomirani inženjer geodezije. U sklopu tvrtke Cukor d.o.o. Krunoslava Cukora, među brojnim poslovima i dalje je registrirana i proizvodnja soda-vode, ali on sada radi uglavnom poslove svoje struke. I tako se danas proizvodnjom soda-vode bavi njegov sin, Denesov praunuk, Davor Cukor u svom obrtu Soda. O tom gotovo stogodišnjem obiteljskom poslu govorio nam je Krunoslav Cukor, koji uz svoj geodetski posao još uvijek aktivno pomaže Davoru održati obiteljsku tradiciju.

– Mi smo imali dosta rodbine u Mađarskoj. Cukori su podrijetlom iz sela Mánfa, nedaleko od rudarskog grada Komlova, tridesetak kilometara sjeverno od Pečuha, u predjelu Mecseka. Tu je bilo mnogo željezne rude i ugljena pa je bila razvijena metalna industrija, a posebno kovački obrt. Obitelj Czukor spominje se još u tursko doba. Do nas je došla priča da su Turci za jednog prodora poubijali sve muške mještane sela Mánfa i da su ostala živa samo dva muška člana obitelji Czukor. Budući da su bili iz toga kraja, svi Czukor bili su kovači i nekakvi “željezni” majstori. I moj pradjed Josip Czukor iz Komlova također je bio kovač, i on je trbuhom za kruhom došao na grofovsko gospodarstvo u Kapince i tamo je radio kao kovač. Sve je to bila Austro-Ugarska, jedna država, pa su se ljudi selili iz mjesta u mjesto. Moj pradjed se potom preselio na Draškovićevo imanje u Slatini, gdje je nastavio raditi kao kovač. Grofovi radnici stanovali su u posebnim kućama na mjestu gdje se danas nalazi trgovački centar Lidl. Tu se Josip Czukor oženio i imao je jedanaestero djece, među njima 1897. godine rodio se i moj djed Denes. Dvadesetih godina prošlog stoljeća njegova obitelj kupila je kuću u kojoj je Denes kasnije otvorio prvu sodaru u Slatini, i koja je i danas, evo, u našem vlasništvu.

Godine 1929. zavladala je ekonomska kriza, za mnoge nije bilo posla, pa ni za kovača Denesa Czukora, i ljudi su se morali snalaziti kako su znali da bi prehranili svoje obitelji. Denes je uz kovačnicu, kao dodatnu djelatnost, otvorio sodaru. U tu svrhu zazidao je otvoreni dio dvorišta uz kovačnicu gdje je potkivao konje i u tom prostoru napravio sodaru s rabljenim strojem kupljenim u Pečuhu ili Budimpešti, na kojemu se još uvijek vidi ugravirani natpis Lucro.

– Tridesetih godina Denesova obitelj kupila je vršilicu za žitarice i dampfer, parni stroj koji je vukao i pokretao vršilicu, pa je obitelj obavljala uslugu vršidbe. Djed je zatim dampfer zamijenio traktorom i prije 2. svjetskog rata obitelj Czukor imala je dvije vršilice. Pred kraj rata jednu su vršilicu zapalili partizani, proglasili su djeda kulakom, pa su traktor i drugu vršilicu oduzeli i odvezli u društveno poljoprivredno dobro. Obitelj Czukor, naime, nije imala mnogo zemlje, ali su tavani i magazin bili puni pšenice, zobi, ječma, jer ljudi nisu imali novca pa su uslugu vršidbe plaćali ušurom. U vrijeme vršidbe traktor i vršilica išli su iz jednog dvorišta u drugo, spavalo se na slami ili sijenu, pa djed Denes i njegov sin Ivan, moj otac, po mjesec dana nisu dolazili kući, i tako su postali “kulaci”. Poslije rata, kad su djedu oduzeli vršilice, kovačkog posla nije bilo mnogo, pa nije bilo ni zarade. Czukorovi su živjeli i djecu školovali uglavnom od sode, koja je u to vrijeme u staklenim bocama bila određeni privilegij malo imućnijih ljudi, a uzimale su je i gostionice koje su onda prodavale špricere.

MODERNA VREMENA

Krunoslav Cukor kaže da su sodu tada u pravilu radili kovači, jer su oni znali popravljati stroj, mijenjati njegove dijelove i održavati ga. Taj stroj pravio je sodu od obične vode, bez struje i bez ikakve energije. Voda se iz bunara vadila u jedan rezervoar od približno 200 litara, u kojemu se dodatno pročišćavala prolazeći kroz filtar od pijeska i kamena. Jedna osoba okretala je veliki kotač crpke i voda se pod visokim pritiskom raspršivala u sitne kapljice u jedan cilindar s gornje strane, u koji je s donje strane dolazio CO2 u plinovitom stanju i miješao se s vodom. Soda je čista voda i CO2, bez ikakvih drugih dodataka.

– Netko kaže da je slatkasta, pa mi onda u šali kažemo da smo stavili malo više šećera, ali nikakvi dodatci ne stavljaju se u nju. Bilo je slučajeva da smo prilikom čišćenja bunara pronalazili dvolitrenu bocu soda-vode koja je vlasniku ispala iz kante kad ju je hladio u bunaru, i ta soda je bila posve ispravna. Mi formalno stavljamo rok trajanja godinu dana, ali naša soda-voda trajno je valjana. Ona neće ishlapjeti jer je hermetički zatvorena, ne može se pokvariti jer se pod pritiskom od 5,8 do 9 bara nikakvi mikroorganizmi ne mogu razviti, pa praktički i nema rok trajanja.

Krunoslavov sin Davor, koji se danas bavi proizvodnjom i prodajom soda-vode, ima velike planove koji se baziraju na obiteljskoj poslovnoj tradiciji, ali je svjestan i značenja postojanja jednoga takvog proizvodnog pogona za grad.

– Staru sodaru planiram urediti kako bi ostala za prezentacije i bila svojevrsni muzejski prostor. Nama je cilj da možemo pozvati, primjerice, djecu iz vrtića, pa kad ona dođu da im pokažemo taj stari stroj, koji je još uvijek u funkciji, da vide kako se to nekad radilo. Prostor namjeravam opremiti policama na kojima će biti stare boce, vjerujem da će to biti zanimljivo i djeci i odraslima, na određeni način prikazivat će povijest grada i njegovo značenje u prošlosti i danas, jer ovo je ipak najstarija sodara u Hrvatskoj – kaže Davor Cukor.

Prava investicija, međutim, bit će izgradnja novoga proizvodnog pogona s prostorom za istraživanje novih tehnologija na mjestu nekadašnje kovačnice, a u stražnjem dijelu dvorišta bit će skladišni prostor. Davor dodatno pojašnjava:

– Razmišljamo o uvođenju nove ambalaže tipa prozirnih plastičnih boca u obliku limenke pod pritiskom, koje bismo punili sodom i plasirali u trgovačkim centrima. Vjerojatno će biti i soda-vode s raznim okusima. Planirali smo to u vrlo skoroj budućnosti, ali to nećemo moći financirati sami, pa razmatramo natječaje za sredstva EU fondova.

PLANOVI ZA BUDUĆNOST

Jedina soda-voda koja se danas može kupiti u trgovačkim centrima je limenka Schweppesa. Različita gazirana pića (gazirana voda, club-soda, seltzer, tonik-voda) razlikuju se po postupcima obrade i dodanim spojevima, ali sve su to gazirane vode. Različiti okusi rezultat su razlike u sadržaju minerala ili aditiva. Kod nas prevladava mišljenje da se soda-voda najviše upotrebljava za pravljenje gemišta, ali Cukorovi tvrde da je ona najbolja za pravljenje soka od bazge.

– Mi nemamo nikakvu reklamu i ne želimo se reklamirati, širimo prodaju soda-vode isključivo preko usmene predaje. Shvatili smo, naime, da nam ostaju vjerniji kupci koji do naše sode dođu usmenom predajom. Boce i sve dijelove kupujemo u Mađarskoj, gdje se soda-voda daleko više troši nego kod nas. U Mađarskoj to je uobičajeno piće u svim ugostiteljskim objektima i gotovo u svakom većem mjestu postoji sodara. Velika sodara nalazi se i u Subotici, možda zato što i tamo ima mnogo Mađara, navodi Cukrov.

U slatinskoj sodari nekad se proizvodio i kraher, sirup od maline s gaziranom vodom, u posebnim staklenim bocama s kuglicom, čiji je položaj u žljebovima unutrašnjosti boce zatvarao ili otvarao bocu. Danas još postoji nekoliko takvih boca, koje će uskoro biti muzejski eksponati. Sada se proizvodi samo soda-voda, i to u plastičnim bocama koje su vrlo slične nekadašnjim staklenima, veličine jedne litre i 1,3 litre. Prema dostupnim informacijama, sodara trenutačno ima još u Otrovancu kod Pitomače, u Sušinama kod Đurđenovca i u Našicama.

– Naša sodara relativno je mlada ako znamo da se CO2 koristi od kraja 18. stoljeća, ali smo daleko najstarija sodara u Hrvatskoj jer ni jedna od ostalih postojećih sodara nije starija od 25 godina. U ozbiljnim smo razgovorima s vlasnicima drugih sodara da u Slatini organiziramo manifestaciju radnog naziva Sodarske igre, na kojima bismo se okupili i na kojima bi bile različite igre, među ostalim djeca bi se prskala soda-vodom kao što sam to ja radio s bratom i sestrom kad smo bili klinci. Prijedlog o tome došao je od nekoliko entuzijasta, skupljača sodarskih stvari, kao što su strojevi i boce različitih oblika i s različitim natpisima, s dvostrukim sifonima, na patrone i slično. Mislim da bi to moglo biti zanimljivo jer bismo pokazali ljudima kako je to nekad bilo i kako se radilo, i kako bi to moglo izgledati uz primjenu suvremene tehnologije – zaključuje svoju priču Davor Cukor.
(Petar Žarković, Glas Slavonije)

DAVOR CUKOR: Širimo prodaju soda-vode isključivo preko usmene predaje. Boce i sve dijelove kupujemo u Mađarskoj, gdje se soda-voda daleko više troši nego kod nas…

Sodaru je u Slatini otvorio Denes Czukor 1929. godine. Njegov sin Ivan pomagao mu je u mladosti, ali je završio stomatologiju i radio kao zubar…

Proizvodnja i potrošnja soda-vode bila je posebno razvijena u Slavoniji i Baranji tijekom 20. stoljeća. No samo su neki proizvođači preživjeli do danas…

Dani sode i Sodarske igre

O Sodarskim igrama razmišlja se već dvije godine, ali odgodila ih je epidemija koronavirusa, koja je bitno utjecala i na poslovanje slatinske sodare. Davor kaže da se prije više prodavalo jer sada se ljudi manje druže, zatvorili su se. Ograničeno kretanje i uopće promjena načina života koje je izazvala pojava koronavirusa jednako je loše utjecalo i na proizvodnju soda-vode kao i na mnoge druge obrte i gospodarska kretanja općenito. Zato hvali postupke hrvatske Vlade i Grada Slatine na svemu što su učinili da pomognu poduzetnicima prevladati takvo stanje. Bilo je slučajeva da ljudi nisu željeli primiti bocu unatoč rukavicama i maski, jer istim se rukavicama diraju i druge boce, a ne možete za svaku bocu mijenjati rukavice. Ni kafići ne rade punim kapacitetima, a nije poznato ni kakva nas jesen i zima očekuju. “Ako se zbog COVID-a i drugih stvari uspijemo održati do stote obljetnice, tada bismo već trebali imati izgrađenu novu sodaru i soda-vodu u suvremenom pakiranju. Razmišljamo o organiziranju Dana sode u Slatini kao što su Dani piva u Daruvaru, ali tome bi Grad i Turistička zajednica morali dati svoj doprinos jer, ipak, Slatina je grad najstarije hrvatske sode…” kaže Davor.

Kratka povijest soda-vode

Prvi je umjetno karbonizirao vodu dodavanjem ugljikova dioksida godine 1767. engleski kemičar Joseph Priestley u Leedsu. Ulijevanjem plina CO2 u uzburkanu vodu taj plin izaziva reakciju i prepoznatljiv šum. Tada se vjerovalo u ljekovita svojstva takve soda-vode, pa je Priestley metodu i sastojke dao kapetanu Jamesu Cooku na njegovu drugom putovanju prema Pacifiku, smatrajući da će time umanjiti skorbut. Tako su Cook i njegova posada potencijalno prvi proizveli gaziranu vodu u praktične svrhe. Soda-vodu je prvi komercijalizirao Johann Jacob Schweppe, njemački urar i zlatar, koji se kao 25-godišnji mladić 1765. preselio u Švicarsku, osnovao tvrtku Schweppes i razvio prvi praktični postupak proizvodnje gazirane mineralne vode na temelju postupka koji je otkrio Joseph Priestley. Schweppe je uspio pojednostaviti karbonizaciju primjenom dva uobičajena spoja – natrijeva bikarbonata i vinske kiseline, i počeo je 1783. masovnu proizvodnju pod novom markom Schweppes. Godine 1792. preselio je svoju tvrtku u Englesku i počeo proizvodnju u Londonu.