Sejo Sexon: “I nakon 40 godina ostavljamo srce na terenu”

Ljudi kažu da se najbolje stvari događaju spontano. Tako sam danas spontano okrenula broj Darija Viteza, menadžera grupe Zabranjeno pušenje i pokušala dogovoriti kratki intervju uoči njihovog večerašnjeg koncerta u Novoj Bukovici. U kratkom razgovoru mog predstavljanja, dobila sam potvrdni odgovor da oko 16.00 sati budem na Pustari Višnjica i da ću imati priliku porazgovarati s Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon koji je alfa i omega grupe.

Odrasla sam uz njihove pjesme i pratim ih od samih početaka, ali to nije osnova niti priprema za intervju i trema je bila i više nego prisutna. Nakon kratkog upoznavanja krenuli smo s pričom, a budući da je Sejo, kako i sam kaže, pričljiv tip… nestala je trema, a i moja pitanja su postala beskorisna jer me je proveo vremeplovom od ranih 80-ih do danas da se nisam niti snašla.

– Priča o našim počecima je “nije kome je dano, nego kome je suđeno”. Krenuli smo iz nekog svog “ćejfa” i mladenačke potrebe da ispričamo nešto svijetu. Nismo očekivali da ćemo svi na kraju završiti u muzici ili glumi. Mislim da je glavni razlog tome ta mladenačka opuštenost i to što na to nismo gledali profesionalno i nismo imali velika očekivanja. Možda je baš to bilo ljudima privlačno i simpatično jer je bilo nekako drugačije. Bili smo s lošom opremom, lošim snimcima i bilo je milijun hendikepa, ali nas je izbacilo na jednu veliku scenu s ozbiljnim bendovima i velikim imenima i tek danas vidimo koja je vrijednost toga. Danas kad pri ovoj pameti gledam na te dane, ne bi se usudio ni pokušati – kroz smijeh započinje Sejo svoju priču.

– U početku su nam najveću podršku davali fakultetski klubovi. Kasnije ideš kao predgrupa velikih koncerata – urednici tih omladinskih programa nisu baš bili ljubitelji našeg imena i lika. Međutim, 1984. godine se promijenila situacija i pojavila se neka nova generacija tih omladinskih funkcionera i omladinske štampe i ti su ljudi i dan danas perjanice slobodnog novinarstva i vode najveće časopise. Ti ljudi su tada počeli nama davati prostor i čak i štititi od tih nekih progona kao što je bilo s izjavom “crk’o Marshall”. Nas su zvanična štampa i mediji prozivali, ali omladinska štampa kao što su bili “Polet”, Naši dani”, “Slobodna Bosna”, “Mladost”, “Student” i ostali su stajali uz nas. Došlo je neko sretno vrijeme i mijenjala se ta kulturna politika prema mladima. Bend “Buldožer” nam je bio uzor i inspiracija jer su svirali taj neki angažiraniji i slobodniji rock and roll i od njih smo puno naučili – nadodaje Sejo te nastavlja priču da su njihovi tekstovi uvijek bili na neki način dokumentaristički. I dobro i loše iz nekih sredina bačeno u nekom sirovom obliku pred publiku, ali toliko razumljivo da se svatko u tom tekstu može pronaći i s njim poistovjetiti.

– Mi smo teleskop okrenuli prema zemlji i promatrali dvorišta, mahale i život jer smo bili previše mladi da bi mogli nešto filozofirati i praviti se pametni. Sigurnije je bilo opisati stvari i događaje iz svog dvorišta. Kasnije kako smo rasli i starili, tako smo se educirali i sazrijevali, s tim su došle i “zrelije” pjesme – objašnjava Sejo.

Ističe peti po redu, ali prvi poslijeratni album “Fildžan viška” koji smatra prvim ozbiljnim i zrelim projektom koji bi se usudio pokazati stranom kolegi glazbeniku i ponudio mu da ga posluša. Dotakli smo se i Sejine radio i glumačke karijere i legendarne “Top liste Nadrealista” gdje je Sejo bio više “meštar” za glazbu i tekstove pjesama. U početku su to bile radio emisije, ali kasnije su se snimali skečevi i koncipirale cijele predstave.

Početkom rata ekipa se “osula”, ali tim koji je ostao nastavio je iz drugog plana radili emisije na radiju i mini serije. Radili su i turneju po izbjegličkim centrima gdje su svojim predstavama uveseljavali ljude u tim teškim situacijama.
– Tada sam prvi put čuo izraz “mental health” i saznao koliko ljudima znače ti trenuci smijeha i opuštanja. Smatram da je to jedan od najveličanstvenijih tragova koje je iza sebe ostavila ta predstava – pojašnjava Sejo.

Vratili smo se na temu svirke i poslijeratnog albuma “Fildžan viška” koji je bio svojevrsni okidač da bend ipak nastavi s radom.
– Ekipa se osula, nismo imali para, ali smo imali pjesme i htjeli smo da se sačuvaju. Pozvao nas je i podržao Denis Mujadžić i kuća “Denyken” i mi smo doslovno za šest mjeseci punili Dom sportova i tim pjesmama na tom albumu dokazali i sebi i drugima da “vatra gori” i da su pjesme u stvari ono što je “Zabranjeno pušenje” – govori Sejo.

Kroz 40 godina svirke i 12 snimljenih albuma, postali su i ostali profesionalci. Kako rudar ide u rudnik i kako vozač vozi autobus do Frankfurta, tako i oni svoj posao odrađuju davajući i posljednji atom snage publici na koncertima. Trude se da svaki koncert bude nezaboravna uspomena koju će publika pamtiti, ali isto tako poželjeti ponoviti.

Na moje pitanje što publika može očekivati na njihovom večerašnjem koncertu u Novoj Bukovici, Sejo kaže: “Mi ćemo večeras ostaviti srce na terenu. Repertoar smišljamo spontano i prvo gledamo kakvi su ljudi i atmosfera. Onda krenemo sebe uveseljavati i trudimo se da to pređe i na publiku.”

Bio je to spontan i čovječan razgovor, kakav je i sam Sejo. Hvala njemu i grupi Zabranjeno pušenje što su uljepšali našu mladost, što nastavljaju svirati i stvarati nove pjesme i nakon 40 godina i što i naše “klince” uče da su priče i pjesme iz običnog života i iz ” našeg dvorišta” originalne i vječne.

Ratka Turk