S. KREŠIMIRA VULETA IZ SAMOSTANA GOSPE LURDSKE: Nakon 50 godina slavlje i obnova redovničkih zavjeta

Skupina od 50 vjernika slatinske Župe sv. Josipa, predvođena župnikom preč. Draganom Hrgićem, jučer je hodočastila u Rijeku i na Trsat, a bili su i na svečanoj misi u crkvi Blažene Djevice Marije Karmelske na riječkoj Donjoj Drenovi. 

Naime, povodom slavlja jubileja redovničkih zavjeta sestara Družbe Presvetog Srca Isusova, svečano misno slavlje u toj crkvi predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić. Dijamantni jubilej (60. obljetnicu) redovničkih zavjeta proslavile su sestre Bernarda Krajcar, Augustina Vrgoč i Rozalija Težak, a 50. (zlatnu) obljetnicu proslavile su sestre Ancila Jendričko, Maristela Salopek i Krešimira Vuleta. Na tom su misnom slavlju časne sestre obnovile svoje zavjete koje su dale Crkvi prije 50, odnosno 60 godina.

Sestra Krešimira Vuleta već 11 godina živi i svoje sestrinsko poslanje obavlja u samostanu Gospe Lurdske u Slatini, koji je jedan od samo dva samostana Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u kontinentalnom dijelu Hrvatske.

Slatinski samostan utemeljen je i časne sestre nalaze se u njemu od 1937. godine, zahvaljujući zalaganju i posredovanju kateheta Ivana Erjavca, književnika Vladimira Nazora i župnika Julija Bürgera. Samostan je otvoren u kući koju je časnim sestrama darovala Klara Čorak nakon smrti svoga supruga Franje, s kojim nije imala djece. Časne su je njegovale do njezine smrti, a kuću su preuredile i vodile kao sirotište i dječji vrtić. U slatinskom samostanu danas borave sestre Nives (Jelena) Stubičar, Krešimira (Ana) Vuleta, te umirovljene sestre Dionizija (Marija) Petric i Flavija (Ana) Prepunić.

Sestra Krešimira Vuleta potječe iz Župe Otok u Sinjskoj krajini, poznate po redovničkim i svećeničkim zvanjima. Prisjećajući se svoga djetinjstva i odluke da život provede kao časna sestra, s. Krešimira prepričava svoje iskustvo davne 1969. godine.

– Ja sam tada išla u sedmi razred, redovito sam išla u crkvu i već tada sam molila krunicu tijekom svibanjskih i listopadskih pobožnosti u našoj crkvi. Sjećam se da su tada dvije časne sestre došle na godišnji odmor. Promatrala sam ih i hodala za njima pa su me pitale hoću li biti članica njihova reda, a ja sam odgovorila da ću pitati ćaću. Moj otac je u Tehnogradnji bio terenski radnik i dolazio je kući svakih deset-petnaest dana. Kad sam ga pitala mogu li ići u samostan, rekao mi je da ne mogu dok ne završim osnovnu školu. Isto je rekao i časnim sestrama, jer su ga i one pitale. Pomogla mi je, međutim, pokojna baka, koja mu je rekla neka me pusti jer neću biti sama s obzirom da idu još neke djevojčice iz naše župe.

S. Krešimira priznaje da je veliku ulogu u donošenju njene odluke odigralo odijelo koje su imale časne. – Svidjelo mi se jer su imale šlajer, sve je bilo bijelo, štirkano, imale su crveni pojas, dugačke haljine, križ i veliku krunicu.

Sestra Krešimira u Rijeci je završila teologiju i bila je zadužena za pastoral duhovnih zvanja, za vrijeme Domovinskog rata bila je u Gospiću, a u Slatinu je došla 2012. godine iz Župe Presvetog Trojstva u Otočcu.

– Mi smo položile tri zavjeta: čistoću, poslušnost i siromaštvo, i ja sam poslušno po dekretu časne majke naše Družbe došla u Slatinu. Nije mi žao otići iz nekog mjesta i doći u drugo, tako upoznajem Lijepu Našu! – kaže sestra Krešimira.

(Petar Žarković, Glas Slavonije)