S Edom Maajkom prije Loud Festa

Zahvaljujući Udruzi “Krik” koji su organizatori velikog Loud Festa koji se upravo događa na Staroškolskom igralištu, uspjeli smo, prije same tonske probe, uhvatiti “zvijezdu” događaja Edu Maajku.

Na prvu me osvojio širokim osmijehom i zagrljajem dobrodošlice.

Maknuli smo se od gužve, sjeli na klupu i započeli neviđeno opušten razgovor.

Krenuli smo od samih početaka, Edinog djetinjstva, koje je, zbog rata, bilo obilježeno bijegom iz rodnog Brčkog u Zagreb. Kao dječak je bio jako dobro prihvaćen zahvaljujući bratiću koji ga je “ufuravo” u novu sredinu, – priča nam Edo.

– Ja sam ti u školu primljen preko štele, jer nisam imao papire, bio sam izbjeglica. Bio sam jako dobar učenik, digao sam prosjek cijelom razredu. Ja sam ti bio štreber, – kroz smijeh govori Edo.

Tek 1997. je sklopljen sporazum između BiH i Hrvatske za školovanje izbjeglica i tek tada je Edo mogao notificirati sve što je do tada završio.
Po završetku srednje škole, odlazi u Tuzlu i upisuje fakultet strojarstva i kriminalistike, jer nije imao Hrvatsko državljanstvo.

– Dok sam studirao, već sam upao u ekipu FMJAM i sticao iskustvo u grupi “Defence” i “Disciplinska komisija” koji su tada svirali svojevrsni cross over i hard core sa hip – hopom.
Mislim da je to super škola jer se natječeš s gitaristom i bubnjarem da ih glasovno nadjačaš. Kasnije kad sam prešao u studio na bitove i matrice, to mi je bilo kao od šale.
Odrastao sam na rock and rollu, punku i hip – hopu, tako da sam sve stihove i pisao u toj formi.
2000. godine sam počeo nešto sam pisati i tu su nastale pjesme “Mahir i Alma” i “Minimalni rizik” u demo verziji. Kasnije su zauzele svoje mjesto na mom prvom albumu “Slušaj Mater” koji je izašao 2002. godine.

I onda se desio buum, od 2002. i 2007. godine sam intenzivno svirao, snimao, nastupao. Bio sam “gladan” svega. Znali smo s koncerta ići još u studio nešto snimiti. Bio sam mlad, tek sam kasnije shvatio koliko su nas ljudi slabo plaćali. Meni je tada bilo bitno da nastupim negdje gdje još nisam bio. Išao sam srcem. Moja publika je bila šarolika, a u mojim stihovima se mogu pronaći i stari i mladi.

Što se tiče žanrova, isto tako na mojim su koncertima bili i metalci, i punkeri, i rokeri, što mi je drago.

Nakon 2007. sam malo izgubio inspiraciju. Ništa se regionalno nije dešavalo, te sam počeo snimati druge stvari, upoznavati nove ljude i to mi je godilo.

Zatim sam se negdje 2008. godine zaljubio u moju Lilah i 2011. odselio u Tel Aviv. Dobio sam kćerkicu, a i dok sam bio tamo snimio sam jedan album.
Godine 2016. smo se vratili u Zagreb.

Ustvari kad izvrtim film, od 2010. do sada nisam se baš nešto medijski eksponirao. Nisam se zadavao oko marketinga albuma, već sam se vodio onim, evo, ako netko hoće, neka čuje.

Po povratku u Zagreb, složio sam novi bend i 2018. izdao album “Put u plus” nakon čega smo počeli stvarno puno svirati i nastupati, ali se desila korona.
Nismo mogli imati ni probe, niti ništa. Bile su te mjere kojih smo se morali pridržavati. Ali eto prošla je.

Zato ove godine stvarno puno radimo i nastupamo. Uz novi album “Moćno” obilježavamo i 20 godina albuma “Slušaj mater”. Uopće nisam svjestan da je prošlo 20 godina.
Dođe mi roditelj sa klincem tinejdžerom na koncert i zajedno pjevaju. Skroz dobar osjećaj. Neizmjerno sam zahvalan na tome, – ispričao nam je Edo.

Edo iza sebe ima, ukupno 9 albuma.

2002. godine – album “Slušaj mater”,
2003. godine – album “Zlatna dolina”,
2004. godine – album “No sikiriki”,
2006. godine – album “Stigo Ćumur”,
2008. godine – album “Balkansko a naše”,
2010. godine – album “Spomen ploča”,
2012. godine – album “Štrajk mozga”,
2018. godine – album “Put u Plus”,
2022. godine – album “Moćno”.

Na pitanje da li pamti svoj prvi veliki nastup, Edo se nasmijao i započeo:

– Pazi ja nisam bio svjestan da ja nešto na sceni značim sve do 2005. godine i koncerta u Domu Sportova. To je bilo prvi put da neki hip – hop izvođač napuni Dom sportova.
Bilo je između 8 i 9 tisuća ljudi. Predobar osjećaj.
Tada mi je kliknulo u glavi da ipak nešto značim, – istaknuo je Edo koji se uz glazbu, u zadnje vrijeme sve više posvećuje pisanju, odnosno pisanju tekstova za druge, a doznali smo kako mu je želja pisati i knjige.

– U biti želim se isklesati u svim smjerovima vezano za posao kojim se bavim, – istaknuo je Edo te odgovarajući na pitanje gdje se vidi za 10 godina, dodao:

– Iskreno da ti kažem, mislio sam studirati. Puno toga bi želio još naučiti.
2019. godine sam oformio nekakve grupe za delikvente i za penzionere, odnosno kreativne radionice uz glazbu. Tu ima puno i psihologije. Volim ljude i vrlo mi je bitno kod ljudi razbiti zid predrasuda i potaknuti ono dobro i dignuti im samopouzdanje.

I krenusmo mi malo u psihologiju i filozofiju.
Raspričali smo se i o različitostima i prihvaćenosti iste kojima su izloženi ljudi u malim sredinama. I Edo je krenuo:

– Ako si drugačiji od drugih, nisi dobro prihvaćen i odmah si, na neki način, kriv.
Ima ljudi koji cijeli život gaze sebe da bi se prilagodili sredini, a ustvari su jedinstveni i dragocjeni.

Nismo učeni stavit sebe na prvo mjesto, već poništavamo sebe da bi zadovoljili sredinu u kojoj živimo i radimo.

Ja znam točno koje bi pjesme trebao napravit, tako da bi zaradio puno novaca i da bi više ljudi bilo sretno s onim što ja radim. Al mene to ne čini sretnim, a krajnji rezultat je kako se ti osjećaš na bini kada izvodiš svoje nove pjesme. Ako si dobar s tim, onda uživaš bez obzira na količinu publike. E, to je jako bitno, – zaključio je Edo.

Zbog početka tonske probe, koja je već kasnila zbog ovog intervjua, morali smo završiti razgovor, koji je po mom osjećaju bio kao da se poznamo oduvijek. Opušten, spontan, ljudski i topao. Takav je Edo.

Hvala mu što je došao u našu Slatinu, hvala mu što je toliko jednostavan i srčan.
Hvala mu za sve divne pjesme koje ćemo večeras pjevati zajedno s njim.

I neka nam opet dođe do godine.

mf (Tekst i foto: Ratka Turk)