REPORTAŽA: ARBORETUM LISIČINE – Proljetno uskrsnuće
Slavonska priča: U Hrvatskoj postoje tri arboretuma. lisičine su najljepše
Da sve teme ne budu vezane uz aktualnu koronakrizu, na proljetni optimizam, potaknut među ostalim i popuštanjem mjera ograničenja (otvaranje kafića, frizerskih salona, škola, prometa…), može se vezati i jedna od lijepih proljetnih priča koja nam dolazi iz Arboretuma Lisičine u općini Voćin usred planine Papuk.
Premda je ta velika zbirka drveća i grmlja iz cijeloga svijeta ljubiteljima prirode atraktivna u svako doba godine, jer uvijek nešto cvjeta, gotovo svi posjetitelji slažu se da je najljepša početkom i tijekom svibnja, kad svoje velike cvjetove različitih boja zadivljenim očima namjernika ponude primjerice grmovi rododendrona (azaleje). To su zimzeleni grmovi koji, ovisno o vrsti, mogu imati guste kožaste listove i velike cvjetove, ili listove koji zimi opadaju i sitnije cvjetove. Rododendron se naziva još i drvo ruža. Te prelijepe cvjetne slapove nije jednostavno uzgojiti jer traže kisela tla i zasjenu. Ljudi kupe sadnice zbog ljepote njihovih cvjetova, ali ne uspijeva im uzgojiti biljku jer ona jednostavno ne raste, ostane mala i možda podari tek jedan cvijet godišnje. U arboretumu su doista prekrasni primjerci i svi se pitaju kako to da oni tu toliko godina uspijevaju.
– Rododendroni ovdje odlično uspijevaju jer se nalaze ispod četinjača, pseudočuga (duglazija, zapadnoamerički visoki ariš) i smreka. Opadanjem njihovih iglica tlo se blago zakiseljuje, što njima savršeno odgovara. Ljudi koji imaju rododendrone kupuju supstrate kojima zakiseljuju tlo, ali oni nemaju učinak kakav ima priroda. Kad rododendronima odgovara stanište, dobijemo ovakve primjerke. Ja nigdje nisam vidjela tako lijepe primjerke, premda su oni prepušteni sami sebi, nema orezivanja niti bilo kakvih drugih zahvata – kaže dipl. ing. šumarstva Bojana Ardalić Filić, voditeljica Arboretuma Lisičine.
NAJMLAĐI, NAJLJEPŠI
U Hrvatskoj postoje samo tri arboretuma. Najstariji u Europi zakonom je zaštićeni negdašnji posjed velikaške obitelji Gučetid-Gozze u Trstenu, koji datira s kraja 15. stoljeća, a najstariji zakonom zaštićeni spomenik parkovne arhitekture u Hrvatskoj je Arboretum Opeka u zagorskom mjestu Marčan u općini Vinica. Najmlađi je Arboretum Lisičine na obroncima Papuka, jedini slavonski arboretum, koji je u Domovinskom ratu oštećen i danas je u postupku revitalizacije. Njime je gospodarila Uprava šuma Podružnica Našice, sve do osnivanja Uprave šuma Podružnice Slatina, koja danas nastoji očuvati taj biser među pošumljenim papučkim obroncima i unijeti novu svježinu u njegovu bioraznovrsnost.
Prof. dr. sc. Marilena Idžojtić sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu, koja godinama surađuje na revitalizaciji toga lokaliteta, ističe da Arboretum Trsteno ima oko 300 biljnih vrsta, Opeka 180, a najmlađi, Arboretum Lisičine, čak 511 i bogatiji je od ostala dva zajedno. Po tome se vidi vrijednost Arboretuma Lisičine, pa je dobro i nešto više znati o tom prirodnom blagu.
Godine 1963. student šumarstva Đuro Jorgić na svoje je zemljište počeo unositi autohtone biljne vrste s Papuka, pa se u današnjem arboretumu nalaze lipa, jasen, javor, breza, drveće koje tu samoniklo raste. Kasnije, 1966., zasadio je prve primjerke četinarskih vrsta, a 1968. godine hortikulturne vrste iz rasadnika u Somboru. Godine 1970. vlasnik dijela površine budućeg arboretuma postaje Šumsko gospodarstvo “Papuk” iz Podravske Slatine pa se iz rasadnika toga gospodarstva unose ariš, smreka, zelena duglazija, bodljikava smreka, obični bor, crni bor, američki borovac, omorika i američka gorostasna jela. Sljedećih godina Jorgić s radnicima Šumarije Ćeralije, u kojoj je bio upravitelj, priprema zemljište i sadi brojne biljne vrste koje je nabavio zahvaljujući suradnji s raznim stručnjacima iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
Godina 1979. najvažnija je u procesu osnivanja arboretuma. Te godine Šumsko gospodarstvo “Papuk” zatražilo je od Katedre za šumarsku genetiku i dendrologiju Šumarskog fakulteta u Zagrebu da pokrene postupak za izdvajanje površina arboretuma iz redovnoga šumskog gospodarenja. Katedra je zatražila od Centra za znanstveni rad JAZU-a u Vinkovcima da od Republičkog komiteta za poljoprivredu i šumarstvo u Zagrebu zatraži to izdvajanje, što je Centar i učinio. Komitet napokon donosi rješenje o izdvajanju 36,65 hektara u šumu s posebnom namjenom, odnosno za arboretum. Kupnjom još dva hektara te utvrđivanjem prirodnih granica i otkupom privatnog zemljišta unutar tih granica arboretum je povećan za još sedam hektara. Zahvaljujući suradnji Katedre za šumarsku genetiku i dendrologiju Šumarskog fakulteta u Zagrebu sa znanstvenim institucijama diljem svijeta nabavljao se sadni materijal i iz inozemstva, a sadnice koje se nisu mogle nabaviti uzgojene su iz sjemena ili zakorjenjivanjem reznica u vlastitom rasadniku. Od prvih sadnica 1963. do kraja 1985. godine u arboretumu je posađeno približno 1100 taksona i hortikulturnih kultivara.
ZBIRKA ČETINJAČA
U sjevernom dijelu arboretuma nalazi se prirodna bukova prašuma, u kojoj 50 godina namjerno ništa nije rađeno, ona je 
prepuštena prirodnim procesima kako bi se mogao izučavati razvoj šume bez djelovanja šumarske struke. Južni dio, površine 24 hektara, arboretum je u užem smislu i čine ga tri velike plohe: hortikulturni dio na kojemu je posađeno ukrasno drveće i grmlje, dio zasađen biljkama s područja Europe i Azije te polje zasađeno biljkama s područja Amerike. Tijekom Domovinskog rata, naime, arboretum je bio okupiran i devastiran. Dio prethodno posađenih biljaka u izvrsnom je zdravstvenom stanju, dio se osušio, zasađene biljke nisu primjereno održavane, a neke su se pokazale invazivne te su se nekontrolirano proširile po ostalim dijelovima arboretuma. Došlo je i do zarastanja bagremom, kupinom i drugim samoniklim vrstama. Projektima Hrvatskih šuma d.o.o. “Revitalizacija Arboretuma Lisičine” iz 2006. i projektom Nature No. 1 (“Priroda je prva i dragocjena”) iz 2013. godine, ostvarenim u suradnji s mađarskim partnerima te s Virovitičko-podravskom županijom i županijskom Razvojnom agencijom Vidra, uređeni su putovi i jezero, postavljene ploče s kartama i opisima biljaka, uređena mjesta za odmor, klupe i sjenice.
Posebnu vrijednost u arboretumu imaju brojni kultivari četinjača.
– Možemo se pohvaliti najbogatijom zbirkom četinjača u Hrvatskoj, jer imamo najveći broj vrsta i rodova borova, smreka, duglazija, borovica, tisa. Vjerojatno to možemo zahvaliti ovom kontinentalnom položaju – kaže voditeljica Ardalić Filić.
U širem dijelu arboretuma nalaze se i pokusne plohe podignute kao znanstveni pokusi Zavoda za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bile su to plohe različitih vrsta i križanaca borova, što je bio vrijedan i u svijetu jedinstven dendrološki materijal, ali i na njima su sve aktivnosti usahnule izbijanjem Domovinskog rata. Premda ima veliku dendrološku, hortikulturnu, znanstvenu, edukativnu i društvenu vrijednost, arboretum je danas daleko od izgleda i stanja kakvo zaslužuje i u kakvom bi morao biti.
Jedna od rijetkih vrsta u Lisičinama je japanska pršljenka. Prema službenim zbirkama, Arboretum Lisičine jedina je ustanova u Hrvatskoj koja ima tu zimzelenu vrstu desetak centimetara dugih igličastih listova, i to dva primjerka. Tu je i močvarni taksodij, listopadno crnogorično stablo iz porodice čempresovki, koje ima zračno korijenje za prozračivanje.
U izrazito močvarnim krajevima (kao što je porječje rijeke Mississippi), to korijenje vrlo je veliko, ali u arboretumu to nije slučaj pa se razvijaju tek izbojci od 20-30 centimetara. Kineski dren ima neugledne cvjetove koji ne privlače kukce, pa se uz cvjetove nalaze cvjetne brahteje koje mu služe za privlačenje kukaca. “Tvorac udovica” (Widowmaker) ima velike češere s oštrim bodljama koji ponekad teže i više od kilograma.
Oni rastu dvije godine, malo ih je i rijetko se mogu vidjeti u punoj veličini.
U prošlosti se događalo da tako težak otpali češer ubije šumskog radnika ako mu padne na glavu. Njegova supruga bi ostala udovica pa je drvo po tome i dobilo naziv. Tu je i drvo negundovac iz Sjeverne Amerike, vrsta javora široke krošnje i karakterističnih cvjetnih resa, nekoliko kultivara japanske trešnje s cvjetovima različitih boja, nekoliko vrsta magnolije…
– Prekrasanje je prizor bukve i hrasta kitnjaka koji su srasli pa su ih u Šumariji nazvali “šumski zagrljaj”. U donja dva metra njihove su kore slijepljene, a u visini svaka krošnja samostalno živi. To su već dosta stara stabla, ali nadamo se da će njihova ljubav potrajati – kaže voditeljica arboretuma te ističe da je za redovno održavanje arboretuma, ovisno o stanju i planovima Podružnice Hrvatskih šuma, predviđeno između 350 i 500 tisuća kuna. Tu ne ostaje prostora za dodatno kupovanje biljaka, a ove godine zbog poznate situacije uvedena je i maksimalna štednja. Šumarija Voćin ipak ne odustaje od redovnog održavanja i obavljat će se nužni radovi, ali bez dodatnih ulaganja.
– Planiramo web-stranicu i novi katalog biljaka, jer je posljednji načinjen 1987. godine, kad je u arboretumu bilo 1100 vrsta, podvrsta i varijeteta kultivara, a sada ih ima 511 koje smo determinirali i obilježili. Planiramo novu ogradu samog arboretuma da ga zaštitimo od divljači i zlonamjernih posjetitelja, u bukovoj prašumi planiramo poučnu stazu, također i interaktivnu kartu arboretuma koja bi bila aplikacija za mobitele i tablete. Ona bi posjetiteljima arboretuma pokazivala gdje se nalaze, a klikom na ikonicu određene biljke bilo bi prikazano koja je to vrsta, njezino podrijetlo, koje godine je zasađena, koje su joj dimenzije i glavne karakteristike i slično, sva to tako bi se moglo i virtualno šetati arboretumom.
To su moderni, atraktivni projekti koji se mogu aplicirati i za koje očekujemo sredstva iz europskih fondova. Za ogradu nam je dovršen projekt prekogranične suradnje s mađarskim partnerima, ali nam je vraćen na doradu jer je mađarska strana pogriješila s dokumentacijom. U jednom od projekata namjeravali smo ukloniti sva oštećena i odumrla stabla, determinirati postojeća i načiniti plan sadnje, ali taj projekt je vremenski okončan pa ćemo sve to ugraditi u sljedeći i preko javne nabave angažirati nekog od stručnjaka.
Do sada je s nama surađivala prof. dr. sc. Marilena Idžojtić sa Šumarskog fakulteta pa se nadamo i daljnjoj suradnji. I lijepo je da nas u tako velikim projektima prate vodeći stručnjaci – zaključuje Bojana Ardalić Filić, voditeljica arboretuma.
(Petar Žarković, Glas Slavonije)
Arboretum Lisičine može se pohvaliti najbogatijom zbirkom četinjača u Hrvatskoj, jer je u njemu najveći broj vrsta i rodova borova, smreka, duglazija, borovica, tisa…
Dio prethodno posađenih biljaka u izvrsnom je zdravstvenom stanju, dio se osušio, zasađene biljke nisu primjereno održavane, a neke su se pokazale invazivne…
Godine 1963. Đuro Jorgić na svoje je zemljište počeo unositi autohtone biljne vrste s Papuka, pa se u današnjem arboretumu nalaze lipa, jasen, javor, breza…
Zgrada u ruševnom stanju
Zbog ratnih djelovanja i poslijeratne nebrige, reprezentativna i arhitektonski zanimljiva zgrada arboretuma, koja je trebala biti državni centar za šumarsku genetiku, nikad nije dovršena i stavljena u funkciju, nego je, naprotiv, potpuno devastirana i pretvorena u ruševinu. Svima je žao što je ta zgrada s vidikovcem u tako ruševnom stanju, navodno postoje želje i planovi da se ona obnovi kao centar za posjetitelje i predavaonica za učenike i studente, ali trenutačno ništa se konkretno ne radi. Arboretum u Lisičinama organizirano posjećuju učenici osnovnih škola, šumarskih škola i studenti biologije i šumarstva pa bi u zgradi arboretuma mogli imati i određeni oblik nastave.
Napuštena i pusta sela
Još osamdesetih godina prošlog stoljeća zamijećena je pojava migracije stanovništva iz obližnjih sela Lisičine i Kuzma, ali na području općine Voćin danas nijednog stanovnika nemaju ni sela Dobrić, Đuričić i Popovac. Ljudi su odlazili u veća mjesta, pa su ostajala samo staračka domaćinstva i napuštena zemlja pogodna za šumski uzgoj. U Lisičinama je još uoči Domovinskog rata bilo 160 stanovnika, mahom srpske nacionalnosti, ali svi su izbjegli. Ostatke njihovih kuća obgrlilo je grmlje, različito raslinje i drveće koje raste iz nekad stambenih prostorija, upravo kao i nove kuće koje im je odmah poslije rata izgradila hrvatska država, a u koje se nitko nije vratio i one propadaju obrasle korovom, grmljem i nebrigom.
