PROŠLOST U SADAŠNJOSTI: BORNA MARINIĆ – Inat i znatiželja usmjerili su me u istraživanje Domovinskog rata!

Kako se to uobičajeno kaže – sjećanja ne blijede, uspomene su i te kako žive! To osobito vrijedi za sjećanja na Domovinski rat i uspomene iz tih ključnih dana, tjedana i mjeseci kada se odlučivala sudbina samostalne i neovisne Hrvatske. Tako se i ovom prigodom prisjećamo nekih događanja iz vremena neposredno prije i tijekom Domovinskog rata, od 1990. godine pa sve do mirne reintegracije cijeloga okupiranog područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Osobito je tragična bila 1991. godina kad se dogodio najveći broj srbočetničkih razaranja hrvatskih mjesta i najviše pokolja hrvatskih branitelja i nedužnog stanovništva. Tako se u ožujku dogodio Pakrac, u travnju Zadar, u svibnju Borovo Selo, u lipnju Glina, u srpnju Ćelije, u rujnu Petrinja i potpapučka sela Čojlug, Četekovac i Balinci, u listopadu Lovas i Dubrovnik, u studenome Vukovar i Škabrnja, u prosincu Voćin… Na to stalno treba podsjećati da se ne zaboravi, jer oprostiti se možda i može, ali zaboraviti se ne smije!

Tako se, podsjetimo, u siječnju 1991. godine dogodio prosvjed Virovitičana zbog oduzimanja oružja Hrvatima u pričuvnom sastavu MUP-a, blokada virovitičke vojarne na zapovijed hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja i smotra oko 540 pripadnika dragovoljačkog bataljuna naoružanih kalašnjikovima i raznim lovačkim oružjem. Uslijedilo je uhićenje vodnika JNA Franje Kovača i Vladimira Šabarića te čelnika virovitičkog HDZ-a Đure Dečaka, Vinka Belobrka i Antuna Habijanca…

Stotine udruga proisteklih iz Domovinskog rata na različite načine obilježavaju obljetnice različitih događanja i pogibije hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, organiziraju obilazak ratišta i mjesta stradanja, polaganje vijenaca i svijeća, sportska natjecanja i memorijalne utrke. Sve se to radi kako se velika žrtva hrvatskih branitelja ne bi zaboravila i kako bi u pamćenju svakog hrvatskog državljanina opstala svijest da je hrvatska država izborena krvlju njezinih branitelja u Domovinskom ratu, i upravo je istina glavno poslanje svih hrabrih branitelja koji su sudjelovali u oslobađanju zemlje i stvaranju nove države. Zato se istina o svemu što se događalo na području Hrvatske mora učiti u školama i prenositi na generacije koje dolaze.

Što se sve događalo tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku i tijekom obrambenog Domovinskog rata, u svojim knjigama i filmovima te svakodnevnim zapisima na Facebooku i emisijama na Hrvatskom katoličkom radiju (HKR) iznosi mladi zagrebački povjesničar (magistar povijesti) Borna Marinić, s kojim smo razgovarali za ovaj broj Magazina Glasa Slavonije.

Zašto ste odlučili studirati povijest i otkud mladom čovjeku tako predana ljubav prema istraživanju i objavljivanju činjenica iz nedavne hrvatske povijesti?

– Ljubav prema povijesti javljala se postupno još od osnovne škole. Moje zanimanje najviše je bilo usmjereno na nacionalnu povijest, volio sam mnogo čitati, i odjednom sam se našao na studiju povijesti. Nije tu bilo nekih revolucionarnih odluka, došlo je to samo od sebe. Nisam razmišljao čime bih se bavio i na koji način, samo sam htio steći dodatna znanja o nečemu što me zanima.

Koliko je vaše školovanje utjecalo na činjenicu da je upravo Domovinski rat postao predmet vašeg zanimanja i vaša glavna preokupacija?

– Nakon završetka osnovne i srednje škole shvatio sam koliko moje generacije slabo uče o temi Domovinskog rata, koja bi trebala biti najvažnija kada je povijest kao predmet u pitanju. U srednjoj školi zbog državne mature gotovo da i nismo stigli spomenuti Domovinski rat, a kamoli raspraviti o uzrocima i posljedicama događaja koji su doveli do Hrvatske u kojoj danas živimo i kakvu danas poznajemo. Moj inat da to promijenim, zajedno sa znatiželjom još iz dječačkih dana, usmjerio me je u istraživanje Domovinskog rata. Nije bilo lako krenuti, no kada sam se potpuno predao tom cilju, Domovinski rat okupirao je moj profesionalni život, a nerijetko i privatni. Sve što činim u cilju je popularizacije te teme i upoznavanja šire javnosti s njom.

Budući da ste rođeni u to ratno vrijeme, dokle sežu, odnosno kakva su i koja su vaša sjećanja na Domovinski rat?

– Hvala Bogu, pošteđen sam ratnih trauma i nisam rat osjetio na svojoj koži, ali jedno od prvih dječjih sjećanja vezano je upravo uz rat. Kada su početkom svibnja 1995. godine pobunjeni Srbi raketirali Zagreb, bio sam u blizini raketiranih mjesta s maminom prijateljicom koja me je čuvala. Tražili smo govornicu i zvali mamu, a ja sam bio u panici zbog sirena. Kasnije mi je mama ispričala kako je nismo uspjeli dobiti jer su linije bile zakrčene zbog silnih poziva koje su građani u tim trenutcima upućivali jedni drugima. Tko zna, možda je i to bilo nešto što je probudilo moju kasniju znatiželju prema Domovinskom ratu. Putujući kroz nekad okupirana područja i gledajući ruševine uništenih kuća, uvijek sam se pitao koje priče one skrivaju i kakve su sudbine ljudi koji su u njima živjeli.

Tijekom svojih istraživanja upoznali ste pojedinosti mnogih događaja i sudbine mnogih ljudi. Koji su od njih ostavili poseban dojam na vas i zbog čega?

– Istražujući Domovinski rat napisao sam više od tisuću priča i članaka o toj temi. Nerijetko sam se koristio metodom usmene povijesti kako bih došao do podataka koji me zanimaju. Susreo sam mnogo osoba koje imaju razne životne priče, od bolnih do filmskih. Ne mogu tu nikoga izdvojiti, kad pišem o nekom poginulom branitelju, često se povežem s njegovim roditeljima. Vidim koliko tim ljudima znači što se netko sjetio njihova sina ili kćeri. Cilj mi je pisati o osobama i događajima koji su manje poznati hrvatskoj javnosti, a koji su bili itekako važni u Domovinskom ratu. U tom kontekstu izdvojio bih bitku za Novi Farkašić na Kupi, u kojoj su pripadnici 1. bojne 2. gardijske brigade rasturili neprijateljsku JNA, ili pak bitku za šumu Rosinjača pokraj Tenje. Bez mnogih takvih bitaka naših hrabrih branitelja, koje su se dogodile 1991. godine, ne bi kasnije bilo ni Bljeska, ni Oluje, i trebamo ih se sjećati s jednakim ponosom. Kada pričamo o osobama, ne mogu izdvojiti ni jedno ime, svaki onaj koji je u Domovinskom ratu dao svoj život, od Josipa Jovića na Plitvicama do posljednjeg stradalog pirotehničara pri razminiranju, dao je neprocjenjivu žrtvu.

U moru fotografija koje ste pribavili iz vremena Domovinskog rata posebno mjesto zauzima fotografija koju je Mišo Lišanin snimio u Đeletovcima?

– Da, rat je veliko zlo, no svako zlo pobjeđuje ljubav, inače nas ne bi ni bilo… Ova fotografija to simbolizira na najbolji mogući način. Možda nije ona koja me se najviše dojmila, ali mi je svakako najdraža.

Brojni su “opipljivi” rezultati vašega rada. Što je sve nastalo na temelju provedenih istraživanja i na koji ste način do sada predstavili vrijednosti Domovinskog rata?

– Kao što sam napomenuo, Domovinski rat postao je moj život, potpuno sam mu se posvetio. Svakodnevno iščitavam literaturu, dokumente, periodiku i sve ostalo o toj temi nastojeći zabilježiti što više podataka iz što više različitih izvora. Sve podatke prikupljam, a potom ih obrađujem te prezentiram javnosti. Najčešće preko facebook-stranice Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat, koju je sa “sviđa mi se” označilo više od 82 tisuće korisnika te mreže, a isti broj redovno na dnevnoj bazi prati moje objave. Uz to, nedavno sam stranicu pokrenuo i na Instagramu, gdje o događajima iz Domovinskog rata pišem i na engleskom jeziku jer smatram da je vrlo bitno da se istina o Domovinskom ratu čuje i izvan Hrvatske. Dakle, na tim platformama iz dana u dan pišem o događajima koji su se toga dana dogodili u Domovinskom ratu ili su usko vezani uz tu temu. Osim toga, vodim i emisiju Domoljubne minute, koja se emitira svakog dana u 9.45 na Hrvatskom katoličkom radiju. Kroz emisiju također imam priliku ispričati priče o nepoznatim događajima iz Domovinskog rata, ali i o poznatim događajima iz drugog kuta.

Osim toga, pišem i knjige o toj temi. Prva knjiga bila je monografija Specijalne jedinice policije “Osa” u Domovinskom ratu. Sisački specijalci zaista su prošli brojna ratišta u Hrvatskoj, od Slavonije preko Velebita do Dubrovnika, i bila mi je čast napisati knjigu o njima. Nakon toga napisao sam knjigu “I mi smo branili Hrvatsku – Romi u Domovinskom ratu”. Tema je bila mnogo zahtjevnija i sve do objave ove monografije potpuno neistražena. Mislim da bi o svakoj nacionalnoj manjini koja je dala svoj obol u Domovinskom ratu trebalo napisati knjigu i odati tim ljudima priznanje. U prvom redu tu mislim na Srbe koji su ostali lojalni hrvatskoj vlasti, a mnogi su za slobodu Hrvatske dali i svoj život. Osim knjiga, autor sam i filmova.

Nakon što sam se okušao u kratkoj formi u emisiji TV kalendar, u kojoj sam javnosti predstavio niz zanimljivih događaja iz Domovinskog rata, odlučio sam se na malo dulju formu u vidu dokumentarnih filmova. Prošle godine na HRT-u su bili emitirani moji filmovi “Antifašisti” i “Atentat na Hrvatsku”, a sada užurbano radim na dva nova filma vezana uz dva bitna događaja koja su obilježila početak Domovinskog rata, a koje će gledatelji imati prilike vidjeti ovog proljeća, također na HRT-u.
(Razgovarao: Petar Žarković, Glas Slavonije)