Priča o veličini ljudskog srca:

Slatinčanin Hrvoje Žunec poznat je virovitičko-podravskoj javnosti kao veliki radoholičar, čovjek koji je uvijek spreman svakome izići ususret. Sudjelovao je u stvaranju Atletskog kluba Virovitica u kojemu je bio trener i tajnik sve do prošle jeseni kada se povukao i posvetio obiteljskom životu, a zaposlen je u Učeničkom domu u Virovitici kao noćni pazitelj. Imao je Hrvoje i jednu međunarodnu trenersku avanturu, i to ni manje ni više nego sa sadašnjim izbornikom hrvatske ženske rukometne reprezentacije Nenadom Šoštarićem. Naime, u ljeto 2004. godine Hrvoja je nazvao Šoštarić ponudivši mu angažman u španjolskom rukometnom klubu Tortosa. Žunec je objeručke prihvatio ponudu i odradio u Španjolskoj jednu sezonu.

Ova priča nema veze s rukometom ili nekim drugim sportom, već govori o humanosti i suosjećanju, priča je o čovjeku koji je Novu godinu dočekao na potresom pogođenom području sanirajući krovove stradalih kuća.

Hrvoja smo za razgovor morali nagovarati nekoliko dana, jer je uistinu skroman i samozatajan čovjek, čovjek koji nije tražio publicitet, već je samo htio pomoći. Evo što nam je ispričao:

Kako se rodila ideja tvog odlaska u potresom pogođeno područje, zapravo što te ponukalo na taj odvažan korak?

– Utorak nakon potresa, supruga i ja smo uglavnom proveli dan ispred TV ekrana i gledali sve te nestvarne strahotne slike koje su dolazile sa terena. Negdje oko 17 sati supruga je na Facebook stranici škole u kojoj radi objavila tekst u kojemu poziva zaposlenike, roditelje, djecu da prionu prikupljanju pomoći za pogođeno područje. Tu sam odlučio da i ja moram na neki način pomoći i da ne mogu samo gledati TV i sažalijevat se nad tim ljudima. Drugo jutro prvo sam otišao dati krv, jer se pojavila informacija da nedostaje svih krvnih grupa. Supruga je javila da u popodnevnim satima odlazi na pogođeno područje ciljano kod kolegica učiteljica ostaviti sve prikupljeno, a nekako paralelno s time, prijatelj iz Virovitice objavljuje na Facebooku da traži još dvojicu-trojicu koja bi s njim na Staru godinu krenula put Gline i da bi ostali četiri dana, do nedjelje. Sat, dva nakon te objave pala je definitivna odluka da ću sljedeće jutro bit sa njime u tom autu.

S kime si i kako stupio u kontakt uoči odlaska, da li je bilo ciljan odlazak kod određenih ljudi ili?

– Putem prema Glini sam kontaktirao kolegu, atletskog trenera iz Siska, da me proba spojit sa ljudima koji su najviše stradali pošto njemu pomoć nije bila u tom trenu potrebna. Spojio me sa drugim atletskim djelatnikom iz Gline i od tada smo preko tog gospodina dobivali informacije gdje ima potrebe za našom pomoći ili nas je upućivao na ljude koji su znali više od njega.

Kako si otišao put Sisačko-moslavačke županije?

– Rano ujutro na Staru godinu supruga me odvezla do Virovitice, a od tamo smo u privatnom autu kolege koji je sve i organizirao nas trojica krenuli put Gline.

U koje mjesto si prvo došao? Što te je najviše dojmilo kada si tamo stigao?

– Imali smo jednu adresu u selu Prekopa ako se dobro sjećam, nemojte me držati za riječ jer prošli smo na desetak sela, na kojoj je trebalo sanirati jedno manje oštećenje krova, no po dolasku kod čovjeka u dvorište rečeno nam je da su nas preduhitrili sinovi prijatelji iz Osijeka. Nakon toga smo otišli u Majske Poljane, jer su stizale vijesti da je to jedno od najpogođenijih sela. A osjećaji…uf…, od prilike kao kada sam nekoliko godina poslije rata prvi put došao u Vukovar. Iako je to bilo dosta poslije rata po prolasku table Vukovar samo su sijevale slike stradalih, mrtvih, porušenih kuća…mučnina u želudcu, knedla u grlu. E osjećaji su bili takvi ili možda i malo gori, jer su na svakom metru ljudi bili na hladnoći, u blatu, uplakanih očiju i blijedih lica…Grozno! Osjećaj za cijeli život! Ne ponovilo se!

Tebi i ekipi se pridružio još jedan Slatinčanin, Martin Bišćan, kada je on stigao?

– Da, drugo jutro, na Novu godinu bili smo na drugom krovištu u Majskim Poljanama, zazvonio je telefon, zvao je Martin. Pitanje je bilo što sve treba uzeti sa sobom od alata i materijala i gdje se nalazimo. Rekao je da kreće za sat vremena i da se vidimo uskoro. Bili smo presretni što će nas biti više i što dolazi divan čovjek koji je na sam dan potresa već bio na tom području i pomagao u pronalaženju čovjeka koji je bio zatrpan u crkvi u selu Žažina. Dolazi čovjek sa iskustvom, sa znanjem i znali smo da ćemo od tog trena biti još bolji i još učinkovitiji.

Da li je bilo opasnih situacija pri sanaciji krovišta kuća koje su stradale u potresu?

– Bilo je mokro, sklisko, puno crijepa i cigli koje vise, ali u tim trenucima ne razmišljaš previše o opasnostima već se samo trudiš ljudima što prije sanirati krov i spasiti i to malo što se spasiti dalo. Na sreću niti najmanja ozljeda svih tih dana kod nikoga od nas se nije desila, ni najmanja porezotina…pokoji žulj i to je sve.

Kakve su reakcije bile ljudi kojima ste sanirali krovište?

– A kakve će biti, sretni da se okupilo toliko nepoznatog svijeta koji je ostavio svoj dom, svoje obitelji i koji su došli pomagati potpunim strancima. Neki su sa nevjericom gledali da se pentramo i odmah istog trena kako dolazimo na imanje počinjemo sa radom. Neki su i sami pomagali, ali uglavnom su stajali u suzama sa strane i promatrali svo to zlo koje ih je zadesilo. Po završetku posla svakom od njih smo pružili kakvu-takvu riječ utjehe, izmijenili smo podatke, iz srca ih zagrlili i krenuli dalje.

Koliko dana si boravio tamo i gdje ste spavali, kakav je bio smještaj?

– Bili smo tamo od četvrtka 31. 12. 2020. ujutro do nedjelje 3. 1. 2021. navečer. Imali smo tu sreću i privilegiju da smo uspjeli dogovoriti smještaj u Lovačkom domu ”Vepar” Krnjak u Hrvatskom Žarištu, kod prijatelja od Drageca, kolege koji je sve organizirao. Oni su dom prvo ponudili unesrećenima, no kako im se nitko nije javio prihvatili su nas, a sljedeće dane i dečke iz Požege koji su nam se treći dan priključili, a koji su do tada nekoliko dana spavali u autu. Divni domaćini, svaki dan su nam ostavljali ugrijanu prostoriju, imali smo toplu vodu za tuš, a treću večer su nas počastili i sa pravim lovačkim gulašom. Veliko im hvala još jedanput na tome.

Novu godinu si dočekao na području pogođenom potresom umjesto u udobnosti svog doma s obitelji, da li su ti tada nedostajali supruga i sinovi? Kako ste dočekali Novu godinu?

– Naravno da su nam svima tu večer, ali i sve ostale večeri i dane, nedostajali naši najmiliji. No, osobno sam večer prije odlaska posjeo klince i objasnio im gdje tata ide i da će bit još Novih godina i vremena za slavlje, ali da je sad vrijeme kad tata ima potrebu otići tamo i pomoći nekome. Tako smo svi mi objasnili svojima. Dočekali smo nas tri jedva ponoć, jer smo bili mrtvi umorni, čestitali si međusobno, nazvali svoje i nekih četrdeset i pet minuta kasnije bili u krevetu, pošto je dogovor bio da se sa prvim zrakama sunca već nalazimo na novom krovu, kako je na kraju i bilo.

Što bi poručio svima koji planiraju ići raditi što si i ti, koliko je opasno i na što bi trebali obratiti posebnu pažnju?

– Svakako da se adekvatno pripreme alatom i zaštitnom opremom. Zatim da svakako dobro isplaniraju kuda točno idu. Sada ići samo zato da se ide, nema smisla. Puno toga je već popravljeno, naravno mislim na ona oštećenja koje su manja i koja su popravljiva za nas laike i neprofesionalce. Ako misle ići napamet, bolje da ne idu.

Da li u skorom vremenu ponovo planiraš odlazak u Sisačko-moslavačku županiju?

– Pa, bio je plan ovaj vikend opet biti tamo, no dogodilo se upravo ovo što sam malo prije rekao. Nemamo više konkretnih adresa, a samo tamo tumarati, stvarati gužvu i slično, nema smisla. Bude li u budućnosti prilike da pomognemo, sigurno ću opet ići. Ostali smo u kontaktu sa svima kojima smo pomogli. Obostrano smo si obećali da ćemo se, ako ne prije, u proljeće opet vidjeti pa ćemo tada vjerojatno dogovoriti i našu novu možebitnu pomoć njima ili njihovim obiteljima, prijateljima, poznanicima – zaključio je naš razgovor Hrvoje Žunec.

Hrvoju se prvi dan 2021. godine pridružio još jedan Slatinčanin, Martin Bišćan.

– Bio sam sa Stjepanom Galom i HGSS-som na potresom pogođenom području već prvi dan razornog potresa, 29. prosinca u mjestu Žažini gdje smo tražili nestalu mušku osobu u tamošnjoj urušenoj crkvi, našli smo je ali, nažalost, mrtvu. Obilazili smo i okolna mjesta te pretraživali ruševine u potrazi za zatrpanim osobama u čemu je najveću ulogu imao Stjepanov potražni pas Border collie imena Adi. Po povratku u Slatinu nešto mi nije dalo mira, nisam mogao mirno gledati na TV-u to stradanje ljudi, jad i tugu. Odlučio sam se javiti putem društvenih mreža za pomoć tim ljudima, jer sam vidio da su neki već dolje, među njima i Hrvoje Žunec, čuli smo se, sjeo sam u automobil i krenuo. U Glinu sam došao prvi dan nove godine te se pridružio već formiranoj ekipi. Naš posao bio je saniranje krovova stradalih kuća, odnosno pokrivanje istih. Taško je shvatiti osjećaje ljudi koji su u potresu izgubili sve ako niste u direktnom kontaktu s njima, ali teško je i opisati njihovu sreću, sve te riječi zahvale kada smo im  pomogli, nažalost mnogima nismo mogli jer su njihove kuće bile srušena skoro do temelja. Osobno meni je čast što sam mogao dati dio sebe kako bi se tim ljudima iole pomoglo, naravno koliko sam to bio u mogućnosti. Kakva je situacija sada u Sisačko-moslavačkoj županiji, poslije novih potresa, ne znam, ali sam spreman ponovo ići tamo ako bude potrebno – ispričao nam je Martin  Bišćan, predsjednik Kinološke udruge Slatina.

Val dobrote i suosjećanja zahvatio je cijelu Hrvatsku. Pomoć za stanovnike potresom razorenog područja Sisačko-moslavačke županije prikuplja se i dalje u svim općinama i gradovima. Tako je i u Slatini i cijeloj Virovitičko-podravskoj županiji, a dobar dio do sad prikupljene pomoći dostavljen je potrebitima. Nažalost, sve priče o dobroti ljudi koji su pomogli i dalje pomažu stradalima, nismo u mogućnosti ispričati, tj. napisati, jer to bi trajalo mnogo dana i mnogo noći. Ono što možemo, možemo svima vama, dobri ljudi, uputiti jedno veliko HVALA!(df/Foto osobna arhiva: H. Žunec i M. Bišćan)