Planinarenje bez pogleda: Kako Feručo Lazarić vidi ljepotu života

U Gradskoj knjižnici i čitaonici Slatina, jučer (ponedjeljak, 21. listopada) je u okviru Mjeseca hrvatske knjige 2024. slijepi planinar i avanturist iz Svetvinčenta u srcu Istre, Feručo Lazarić održao putopisno i motivacijsko predavanje o ljepoti života.

Ovaj Istrijan nije rođen slijep, vid je izgubio u dobi od 40 godina, no odlučio je da to neće biti prepreka koja mu uskraćuje radost života.

Feručo Lazarić se oduvijek bavio sportom, no planinarenje nikada nije bilo na njegovu rasporedu. Međutim, kada je s 40 godina oslijepio, odlučio je sa suprugom pješačiti svim onim mjestima na kojima je nekad skijao. Išao je za njom držeći je za ruku ili za ruksak i tako su počeli šetati po brdima. Obišli su mnogo planina u Hrvatskoj i u Sloveniji, no onda je ona dobila išijas i više ga nije mogla pratiti na usponima pa je zato morao potražiti nekog drugog planinarskog partnera koji bi mu pomagao. Kontaktirao je Istarski planinarski savez, no oni nisu imali vodiče koji bi bili spremni Feruča voditi na planine pa su ga uputili u Zagreb gdje djeluje planinarsko društvo slijepih osoba. I to mu je promijenilo život.

– Naravno da sam bio deprimiran kada sam ostao bez vida, to je sasvim normalna reakcija, ali sam nakon malo vremena prigrlio tu svoju sljepoću. Postali smo pravi prijatelji. I sada nakon toliko godina mogu reći da sam više dobio nego izgubio. Kada to kažem, ljudi mi ne vjeruju i ostanu zaprepašteni. Ali od kada sam oslijepio, napisao sam dvije knjige i sada pišem treću, počeo sam planinariti, više se družiti s ljudima i putovati, upoznao sam mnoge prekrasne ljude i ništa od toga se ne bi ostvarilo da nisam oslijepio – govori uvijek nasmijani Lazarić koji objašnjava da kad sve to ispriča ljudima, onda shvaćaju što misli pod time da mu je sljepoća bila svojevrsni dar koji nije ni znao da mu treba.

Ovaj nevjerojatan pozitivac i motivator sa žarom je uz popratne fotografije pričao o svojim pustolovinama. Pokorio je mnoge vrhove, poput Triglava, Olimpa, ali i manjih u Alpama, Bugarskoj, na Karpatima i ostalih, a zamalo je savladao i Kilimanjaro, od kojeg je nažalost zbog svoje pratnje morao odustati, no zadovoljan je što je imao priliku vidjeti Afriku, doživjeti njihovu kulturu, način života i naravno prirodu. Sva ta svoja putovanja i doživljaje opisuje u knjigama „Planinarenje na slijepo“ i „Na drugi način lijepo“.

Poznato je kako većina planinara i alpinista uspon na vrh smatra nagradom za sav napor jer napokon mogu uživati u pogledu na pejzaž, no Lazarić je zbog svoga hendikepa lišen te mogućnosti. Stoga je ono što mnoge uvijek zanima odgovor na pitanje zašto planinari.

– Ne mogu doživjeti taj vidik na vrhu, tu nagradu zašto planinari idu u pohode. Oni vide mora i brda oko sebe, zalaske i izlaske sunca, i uživaju u prirodi. Ja nemam taj pogled. Ali meni to nije važno. Meni je osjećaj da sam savladao sve te prepreke, trijumfalan. To je moj izvor zadovoljstva. Ponekad recimo svoje suputnike kad se popnemo na vrh tražim da mi u par rečenica opišu što vide i to onda prenosim u putopisima koje pišem za slijepe i slabovidne. Ali prava nagrada, moja nagrada je činjenica da sam savladao sve prepreke i s takvim teškim hendikepom stigao do vrha. To je nenadmašno postignuće za mene i za sve slijepe i slabovidne ljude, a ljudima koji vide to je teško dočarati – ponosan je Feručo te zaključuje kako svojim pohodima pobjeđuje sljepoću i zbog toga je sretan čovjek.

Feručo Lazarić ispričao je priču o hrabrosti, upornosti i ljubavi prema prirodi i ljudima. Dokazuje da čak i kada život promijeni smjer, radost i strast mogu pronaći put. Njegova priča nije samo priča o prevladavanju sljepoće, već o tome kako prihvatiti život sa svim njegovim nepredvidivim preokretima. On nije prestao gledati svijet – samo je pronašao novi način da ga vidi. U svakom usponu na vrh planine, u svakom koraku naprijed, Lazarić pokazuje da je istinska snaga u srcu, a ne u očima.

(Tekst i foto: Nikolina Mažar)