Otkrivene muzejske tajne tisućljećima skrivene pod zemljom

I ovoga petka imali smo priliku prisustvovati zanimljivom predavanju kustosa Zavičajnog muzeja Slatina Srđana Đuričića koji je u sklopu ciklusa Muzejskih tajni pripremio još jednu zanimljivu priču koja prateći izložene tajnovite predmete seže u daleku prošlost slatinskog kraja.

– Ova treća priča je malo drugačija i spaja tri naizgled nespojiva predmeta. Na prvi pogled naši posjetitelji možda ne vide logičnost ovih predmeta i njihov posljedični slijed i upravo je to tajna svakog muzeja da svojim posjetiteljima naizgled nelogično približi kao nešto sasvim prirodno i realno, – istaknuo je na samom početku kustos Srđan Đuričić koji je potom zaintrigirane posjetitelje, kojih je iz petka u petak sve više, u novu tajnu uveo kroz tri različite priče koje u konačnici pričaju priču o prošlosti našeg kraja.

Prošetali smo tako od ledenog doba kada su u vrijeme gornjeg pleistocena (126000 – 11700 godina) zemljom hodali i „vladali“ vunasti mamuti, sve do njihovog izumiranja.
Potom „skačemo“ nekoliko tisuća godina naprijed u nemirno vrijeme kasne antike, trenutke izdisaja jednog moćnog i velikog Rimskog Carstva, a priča je vezana za običaje tog vremena kada je lokalnu keramiku i kovanice nastale širom Carstva ova zajednica odnosila i u zagrobni svijet.
Treća priča je sasvim drugačija od prve dvije i dovodi nas u 19. i 20. stoljeće; u vrijeme kada u Slatini započinje gospodarski zamah, a priča prati razvoj nekoliko ciglana na slatinskom području.
Već krajem 19. stoljeća na prostoru Slatine djeluju dvije velike ciglane, jedna na prostoru današnje Ulice Lipa, a druga na prostoru Bajera, kao i nekoliko manjih koje zajedno godišnje proizvode gotovo 3 000 000 komada opeka i crijepa, kako za potrebe Slatine tako i za potrebe ostalih gradova posebice Zagreba.
Izgradnjom grada Slatine jedan dio ciglana se zatvara, pojedine se dislociraju na neka nova mjesta gdje nastavljaju svoj rad, no i danas postoje tragovi koji svjedoče o njihovom postojanju, a do današnjih dana opstaje samo ona u Sladojevcima.

Ono što spaja sve ove tri priče i što ih stavlja pod isti nazivnik je isto mjesto – Sladojevci, odnosno još jedna velika ciglana.

Zbog izgradnje nakon II. svjetskog rata potrebe za opekom se povećavaju tako da Sladojevačka ciglana s 9 radnika koliko ih je imala 1945. godine raste na 54 radnika 1952. godine. Ovaj eksponencijalni rast odrazio se i na širenje eksploatacijskog polja gline. Prilikom širenja radnici su 1963. godine pronašli dio kostura mamuta koji ubrzo pada u zaborav, sve do 1976. godine kada su ponovno pronađeni dijelovi kostura mamuta te se obavještava Geološko-paleontološki muzej, današnji Hrvatski prirodoslovni muzej u Zagrebu i Zavod za paleontologiju. Prema naputku doktora Maleza na teren izlaze njegovi asistenti, obavljaju fotografiranja nalazišta i nalaza, a dio dobro očuvane kljove odnose u Zagreb.

Ciglana nastavlja proizvodnju, a za svoj logo 1977. godine uzima upravo lik mamuta kao simbol pronalaska fosila, odnosno okamenjenih dijelova njegova kostura, te posluje još četrdesetak godina nakon čega je na žalost ugašena njezina proizvodnja.   

U međuvremenu 1967. godine tijekom radova pronalaze se i ljudski ostaci, brončani novac te dijelovi nakita i keramike.
Po primitku ove obavijesti Antun Venus koji je radio u odjelu za društvene djelatnosti unutar bivše Općine Podravska Slatina, a kako je bio upućen u kulturna zbivanja na slatinskom području, obavještava Muzej Slavonije kao i Skupštinu općine Podravska Slatina te ista odobrava financijska sredstva za arheološka istraživanja. Istraživanjima je otkriven manji dio kasnoantičkog groblja sa 7 kosturnih ukopa obavljenih oko 360. godine nove ere, a uz koja su pronađeni i grobni prilozi među kojima se izdvaja 111 kovanica iz vremena Konstantinovske dinastije i Julijana Apostata.

Kada su čuli ove zanimljive priče u cjelini, posjetitelji su upoznati kako su kao tajanstveni predmeti ovoga petka izloženi replika zuba vunastoga mamuta, novčići, odnosno kovanice pronađene u grobu br. 5 na nekropoli Sladojevci, te crijep iz slatinskih ciglana o čemu svjedoče natpisi na njemu, gdje je krasopisom između ostaloga ispisan datum i mjesto proizvodnje – Slatina, 13.8.1906.

– Sve ove tri priče su odvojene i svaka je sama po sebi jako zanimljiva, jedna priča o vunastom mamutu i paleolitiku, druga je priča, priča o Rimskom carstvu, a treća priča je priča o proizvodnji cigle, no ono što je najzanimljivije je upravo da kada se sve ove priče spoje u jednu cjelinu onda slušamo priču o povijesti i prošlosti našega zavičaja.

I upravo na tragu toga, vidjeli smo da svaki predmet govori nešto, da čuva neku poruku te zajedno pričaju priču o povijesti slatinskoga kraja i važnosti očuvanja kulturne baštine na cjelokupnom ovom našem prostoru, – zaključio je kustos Srđan Đuričić najavivši novu, još tajanstveniju priču sljedećega petka, 25. veljače koja će biti ispričana u sklopu ciklusa predavanja „Muzejske tajne“ koji je Zavičajni muzej Slatina pripremio u prigodi 38. godišnjice svog osnutka.
(mf/Foto: Mihaela Feldi, web arhivske fotografije)