NEMA DANA DA NIJE NA RIJECI: Vladimir Rastija je na Dravi kod Sopja uspio spasiti 16 utopljenika

“Drava nije opasna, čovjek je sam sebi opasan. Voda je čovjeku spasenje, samo je treba cijeniti”, kaže neslužbeni čuvar kupača

Na mjestu današnjega kupališta i šume uz Dravu prije 40 godina bio je pašnjak na kome su pasle krave. Kad su pastiri prestali voditi krave na ispašu, na tom pašnjaku počele su rasti vrbe – počinje svoju priču strojarski tehničar Vladimir Rastija (62) iz Sopja, zaljubljenik u život uz Dravu i druženja uz vodu i na vodi, čovjek koji približno 360 dana u godini odlazi do svoje omiljene rijeke, nekad i više puta dnevno. Ako dva dana ne ode tamo, već mu nedostaje.

Prepoznaje opasnost

– Premda je to državno zemljište, poslije Domovinskog rata došao sam na taj bivši pašnjak i pomalo sam ga počeo uređivati. Neka sam mlada stabla posjekao, a neka ostavio radi hladovine. Tako je nastao sadašnji raspored stabala na tom lijepom području. Ja volim Dravu, volim vodu, pa sam sve vrijeme provodio na tom kupalištu. Ljeti je sve više ljudi dolazilo na kupanje, pa je bilo dana kad se i više od tisuću izletnika i kupača okupilo na sopjanskoj plaži. Ja sam nastojao održavati red, kupio sam odbačene boce, čaše i druge ostavljene stvari, upozoravao sam kupače gdje je opasno kupanje. Ali mnogi nisu htjeli poslušati moje savjete. Tko je toliko na Dravi, prema valovima i boji vode može zaključiti gdje je koliko duboka. Za to treba imati oko i treba na vodi biti svaki dan.

Nekad je u Sopju bila bara na kojoj su žene prale rublje. Uz njih su se djeca brčkala po vodi, a školarci su redovito prije nastave odlazili na baru i tu su učili plivati. Na toj bari plivati je naučio i Vladimir Rastija. Poslije je postao vrstan plivač, a kad se našao u situaciji da mora nekome spasiti život, njegova ljubav prema plivanju postala je još i veća. Tako se postupno prometnuo u neslužbenog čuvara kupača na sopjanskoj plaži i spašavao neposlušne kupače, najčešće one koji su smatrali da sve znaju, da sve mogu i da im ničiji savjet nije potreban.

– Čovjek koji je na vodi kao ja prepoznaje kada je osoba u nevolji. Ja sam promatrao ljude i vidio sam promjene u ponašanju, a ako je čovjek u nevolji, promijeni se i njegovo oko, i njegov glas. Kad “povuče” vodu, utopljenik više ne govori, ali opasnost se vidi u oku. Najvažnije je prepoznati opasnost i biti blizu, jer ako utopljenik potone, teško ga je naći u mutnoj vodi. Spasilac mora znati procijeniti svoju snagu, brzinu i mogućnost spašavanja, da ne ugrozi sebe. A kad veći broj ljudi traži utopljenika, uvijek je važno provjeriti jesu li svi spasioci na broju.

Rastija je tijekom godina na sopjanskoj plaži od utapanja spasio 16 osoba, a u dva slučaja, nažalost, spašavanje nije bilo uspješno.

Spasioci u zatvor?

– To je moj učinak na Dravi. Među spašenima bilo je neposlušnih, bilo je trijeznih i pijanih kupača, a bilo je lijepih i ružnih slučajeva. Jedan od najružnijih bio je kad smo jednu osobu pokušali izvući na mađarsku obalu jer nam je bila bliža. Preminuo nam je pet-šest metara od obale, nije se utopio, ali nismo imali snage vratiti se, pa smo izišli na mađarsku obalu da se odmorimo, s namjerom da se onda vratimo na našu stranu. Mađarska policija, međutim, vratila je preminulu osobu, a nas je odvezla u zatvor u Pečuh kako bi uzela neke podatke jer smo povrijedili državnu granicu.

Vladimir kaže da je svaka smrt teška i bilo mu je iznimno drago uvijek kad bi nekoga spasio, ali draže mu je bilo kad nije poznavao osobu koju je spasio. Volio je ne zapamtiti njezino ime.

Pijesak meandrira, pa na dnu Drave nastaju rupe ili manja udubljenja koja iznenade kupače. Ako iznenada izgubi tlo pod nogama, kupač prilikom tonjenja uvuče vodu u pluća i to je najveći problem. Od 16 spašenih osoba tri je trebalo oživljavati i postupak je uspješno proveden. “Najteže je kad se izmučiš i izvučeš utopljenika na obalu, a onda ga ne možeš oživiti…”

(Petar Žarković, Glas Slavonije)

Otac u Matici hrvatskoj, obitelj kažnjena

Vladimir Rastija završio je srednju školu u Osijeku jer za njega, kao i za njegova dva brata i sestru, nije bilo mjesta u bližim školama zbog očeve aktivnosti u Matici hrvatskoj, a svi su imali probleme i pri zapošljavanju. Vladimir je nakon vojske deset godina bio sezonac i na poljima Kućanice osječkog IPK nedaleko od Medinaca kopao repu. Kao hrvatski branitelj sudjelovao je na svim bojištima, osim u Oluji i na južnom ratištu, a nakon rata, sa suprugom Anicom radio je u IPK-u. Kad su oboje ostali bez posla, osnovali su OPG i uzgajali krumpir. Nagodinu se pozdravljaju s poljoprivredom, kažu – 40 godina bilo je dosta.

Neugodno im je…

– Ima slučajeva da me osobe koje sam spasio, a koje me poznaju, izbjegavaju zbog srama. Neugodno im je što nisu na vrijeme naučili plivati i što su bili neposlušni unatoč upozorenjima. Drava nije opasna, čovjek je sam sebi opasan. Voda je voda, ona je čovjeku spasenje, samo je treba cijeniti.

Kad “povuče” vodu, utopljenik više ne govori, ali opasnost se vidi u oku, kaže iskusni spasilac.