Muzejske tajne donijele priču „Trag u vremenu“

Večeras se u organizaciji i prostoru slatinskog Zavičajnog muzeja te u interpretaciji njegovog kustosa Srđana Đuričića održala druga ovogodišnja večer „Muzejskih tajni“ pod nazivom „Trag u vremenu“.

Do realizacije „Muzejskih tajni“ po prvi je puta došlo prošle godine na inicijativu djelatnika slatinskog muzeja a u prigodi obilježavanja obljetnice osnutka slatinskog Zavičajnog muzeja, 28. ožujka 1984., godine. Ove godine je to 39., a sljedeće i jubilarna 40. obljetnica.

Za ovu godinu pripremljen je potpuno novi ciklus koji donosi još zanimljivije priče i otkriva još neotkrivene zagonetke o predmetima, ljudima i davnom životu slatinskog kraja.

Priča ispričana prošloga petka bila je vezana uz židovsku zajednicu u gradu Slatini, njihov razvoj i nestanak u tmurnom razdoblju Drugog svjetskog rata. Glavni protagonist priče bio je kamen sa slatinske sinagoge.

Večerašnja pak priča iz ciklusa Muzejskih tajni imala je više protagonista. S velikim zanimanjem, publika je, u intimnoj atmosferi uz prigušena svjetla, slušala izvrsno Đuričićevo izlaganje .

Svoje predavanje započeo je riječima:

– Upoznajte naše stalne stanare u Zavičajnom muzeju Slatina (misleći na kosti otkrivene tijekom arheoloških istraživanja lokaliteta Mesarna sjeverno od današnjeg naselja Josipovo), nema potrebe da ih se bojite jer izreći ću jedan zanimljiv citat iz mjesta Lepuri u Dalmatinskoj zagori koji glasi: – To što smo sada mi to će te biti vi, to što ste sada vi to smo bili mi.

No, prije nego je Đuričić krenuo na upoznavanje s protagonistima priče, odnosno kosturima, od kojih smo jedan dio kostiju i jednu lubanju imali prilike vidjeti večeras izložene, kratko se osvrnuo na prošlost ovog našeg prostora ili konkretnije lokacije(groblja) na kojima su u prošlosti na prostoru Slatine pokapani mrtvi.

– Uz groblja za koja se danas zna, postavlja se pitanje, gdje su pokapani svi ti naši davni predci. Odgovor je jednostavan, svuda oko nas. Gdje su sva ta ukopna mjesta i koliko ih ima, ostaje nam za istraživanje i utvrđivanje, – kaže Đuričić.

– Danas bismo se mogli zapitati zašto su groblja važna. Ako izuzmemo predmete koje pronalazimo u grobovima kosti su ogledalo života kojeg smo živjeli, – dodaje Đuričić.

Tada je započeo dio predavanja o kostima koje su bile izložene tijekom večeri, ali i ostalima pronađenima uz njih. Saznali smo da su otkrivene tijekom arheoloških istraživanja lokaliteta Mesarna sjeverno od današnjeg naselja Josipovo koja su provedena 1989., 1990 i 1995. godine, a koje je vodio Institut za arheologiju u Zagrebu. O postojanju groblja na ovoj poziciji znali su mještani od prije, što svjedoči sam naziv ove uzvisine – Mesarna, koji govori da su seljaci tijekom obrađivanja zemlje pronalazili kosti za koje nisu mogli objasniti njihovu pojavnost. Priča o kostima ubrzo je dobila epilog 1939. godine kada je pronađeno više komada nakita koji su preneseni u Arheološki muzej Zagreb gdje se i danas nalaze. Postojanje nakita navelo je djelatnike Instituta za arheologiju na pokretanje arheoloških istraživanja čiji je rezultat bilo otkrivanje ranosrednjovjekovnog groblja na redove nositelja bjelobrdske kulture datirano u 11. stoljeće. Ukupno je istraženo 12 grobnih cjelina.

Uz ostatke pokojnika, u grobovima su pronađeni i dijelovi nakita i odjeće koji su izloženi u stalnom postavu našeg muzeja.

Analizom kostura pronađenih na položaju Mesarna utvrđeni su ostatci 5 muških i 5 ženskih individua te kosturi troje djece.

– Na njihovim kostima su tragovi bolesti, teškoga i napornoga rada ali jednako tako i neadekvatne prehrane, loših higijenskih uvijeta, parazitskih infekcija crijeva. Sve ovo nas navodi na misao kako je bilo riječ o siromašnoj zajednici koja je jedva spajala kraj s krajem. I onda velika promjena. U 8 od 12 pronađenih grobova je pronađen metalni nakit. Osteološki nalazi govore jednu priču, dok arheološki govore sasvim nešto drugo. O gospodarski razvijenoj i bogatoj ruralnoj zajednici. Sve ovo navodi nas na pitanje kako su onda živjele slabije razvijene i siromašnije zajednice na širem prostoru, – priča Đuričić.

Priča o ovim kostima ne staje ovdje. Nakon provedenih arheoloških istraživanja, kosti kao i svi nalazi prevezeni su u Zagreb na detaljnu analizu. Po završetku analize organizirana je i izložba u Slatini, a predmeti i kosti preneseni su u spremišta našeg muzeja gdje su proveli i desetak godina. Osamostaljenjem muzeja, 2006. godine, a posredno s tim i preseljenjem dijela Zavičajnog muzeja u današnji prostor, započela je i priča o uređenju stalnog postava. Osnovni muzeološki koncept zasnovan je na školskoj svjedodžbi, a kao tematska cjelina koja zauzima najveći dio stalnog postava bila je povijest. Jednako tako i grobni prilozi koji su pronađeni uz kosture na kojima se večeras temeljila priča, postali su dio predmeta koje posjetitelji muzeja mogu vidjeti. Upravo tijekom razmatranja načina postavljanja teme Josipovo dogodila se jedna zanimljiva priča. Dok su djelatnici muzeja u stalnom postavu postavljali predmete, na vratima muzeja se pojavila jedna mlađa gospođa koja je htjela razgledati muzej. Kroz razgovor otkrila je kako je ona rodom iz Zagreba, ali da joj je muž rodom iz Josipova i da je imala neobjašnjivu potrebu doći u slatinski muzej i vidjeti je li izloženo što porijeklom iz Josipova. U stalnom postavu postavljala se tematska cjelina Josipova pa je gospođa mogla vidjeti uz kutijice s nakitom i otvorene kutije s  kosturima koji su čekali svoje slaganje i postavljanje. Posjetiteljica je tada iz džepa izvadila papir, točno ispred kutije s kosturima  i pročitala pjesmu koju je sama napisala (prigodom današnje večeri, prisutnima je pjesmu pročitala muzejska fotografkinja Nikolina Tomić):

SVE ŠTO JESAM

Nekad će netko naći moje kosti

(u tvrdoj zemlji okvir moga tijela)

i sve što jesam, što sam htjela biti

znat će o meni tek lubanja bijela.

Možda će netko, vjekove od Sada

u svojoj mašti tražiti moje lice,

motriti smjerno detalje mog groba,

o mom životu razmatrati skice.

Postat ću, možda, simbol jednog doba,

posljednji svjedok nestale kulture,

počasni stanar muzejske vitrine

kraj koje djeca zasigurno žure.

Hoće li itko tko pred staklo stane

vidjeti išta doli kosti nijeme?

Hoće li znati kako srce moje

još uvijek kuca kroz prostor i vrijeme?

Možda će dušu prožeti mu srsi

Ko strast života kojoj nema lijeka,

kad spozna da smo sasvim isti grumen,

potpuno ista Adamova jeka.

Posjetiteljica muzeja, Iva Čuvalo, napisala je ovu pjesmu, pjesmu o kostima za Zavičajni muzej Slatina ne znajući da se u muzeju nalaze kosti, da su te kosti iz Josipova, rodnog mjesta njenoga supruga niti da je u tijeku postavljanje upravo te tematske cjeline.

Danas se u stalnom postavu slatinskog Zavičajnog muzeja nalazi grafički rekonstruirani kostur iznad kojeg je upravo ova pjesma.

– Ako ste se ikada pitali odakle Muzeju ova pjesma, sada ste saznali ovu tajnu, -zaključio je Đuričić svoje predavanje.

Druga sezona Muzejskih tajni održava se petkom u Zavičajnom muzeju od 20 sati i otkriva neke nove tajne.

Novu tajnu možete saznati već sljedećeg petka ,17. veljače, od 20 sati. Cijena ulaznice je 1,30 eura.

(tks/Foto: Tea Kiš Slačanac)