Muzejske tajne: Čaruga – surovi ubojica i razbojnik ili junak siromašnih
Svakoga petka tijekom veljače smo mogli biti dio zanimljivih i originalnih izlaganja u ciklusu predavanja pod nazivom „Muzejske tajne“ u kojima je kustos slatinskog Zavičajnog muzeja Srđan Đuričić posjetiteljima nastojao stručno, ali i tajanstveno prenijeti priče vezane uz zbirke slatinskog muzeja. Muzej je tako uz četiri izlaganja otkrio još neotkrivene zagonetke o predmetima, ljudima i davnom životu slatinskog kraja i tako proslavio 39. godišnjicu osnutka.
Ovoga petka, 24. veljače, četvrtim i ujedno zaključnim izlaganjem završen je ovogodišnji mjesec „Muzejskih tajni“ i to pričom vezanom uz nestajanje nematerijalne baštine. Nematerijalna baština nastaje istraživanjem. Obilascima mjesta, kuća, pojedinaca i bilježenjem njihovih razgovora i priča stvara se trajno svjedočanstvo čiji cilj je vrednovanje, ali i čuvanje. Ovaj oblik baštine se prenosi s koljena na koljeno i to najčešće usmenim putem. Kako živimo u vremenu u kojem je verbalnu komunikaciju većinom zamijenila digitalna, tako i nematerijalna baština polako postaje ugrožena kategorija.
Kroz cijeli ciklus „Muzejskih tajni“ prikazivani su predmeti, no ovoga je puta okosnica bila – priča u kojoj je sačuvana usmena povijest jednoga kraja. Tema je bila „Omča oko vrata“, a govorilo se o jednom od najvećih hrvatskih razbojnika – čovjeku, harambaši i zavodniku. Danju ugledan građanin, a noću hajduk koji je činio zlodjela kakva ovi prostori nisu vidjeli. Njegovo ime bilo je Jovan (Jovo) Stanisavljević – Čaruga, ime koje je gotovo svima poznato i čiji mit i dalje doživljava brojne reinkarnacije iako je od njegova smaknuća prošlo gotovo 100 godina.
Čaruga je rođen u veljači 1897. godine u Slavonskim Barama (Općina Zdenci) u kojima i danas stanovnici toga kraja znaju plašiti djecu da ne idu nigdje po noći jer će ih oteti Čaruga. Da Čaruga doista putuje kroz vrijeme i prostor mogli su se uvjeriti i posjetitelji posljednje večeri ciklusa „Muzejskih tajni“ koji su imali priliku čuti detaljan opis Čaruge kao fenomena koji se uvijek iznova javlja kao tema filmova, predstava i proze. Koliko je taj trag prisutan govore nam i zanimljive priče koje su zabilježene u više sela slatinskog kraja, no koje više zvuče kao legende nego kao istiniti događaji.
– Čaruga je u sjećanju zapamćen kao mješavina pozitivnog i negativnog. Priče koje se vežu uz slatinski kraj i koje su nastale prepričavanjem događaja, naravno uz nadodavanje pojedinih sadržaja, postale su dio narodnog folklora, a prenošene su skoro do današnjih dana. Zasigurno je postojalo mnogo priča i anegdota i ne bismo se začudili da je svako selo imalo svoje interpretacije događaja, no samo nekoliko je sačuvano bilježenjem od strane djelatnika muzeja. Jednako tako koliko je Čaruga zapamćen govore publikacije, feljtoni i filmske ekranizacije, ali još više sjećanja cijele Slavonije na, kako su ga prozvali, slavonskog Robina Hooda, – rekao je kustos Srđan Đuričić te dodao kako je Čarugino ponašanje ipak bio daleko od Robina Hooda.
Tajna njegove popularnosti možda leži u tome što, u zemlji u kojoj se neprestano krade, narod uvijek svoj glas radije daje „običnom čovjeku“ koji uzima od tih kradljivaca, bez obzira na to što ni on sam nije pošten. Sirotinji je stoga bio pozitivac, a bogatima negativac. Siromašni i poniženi će uvijek trebati antijunaka kao što je Čaruga koji će prkositi podobnima i moćnima, stoga njegovo vrijeme nikada neće završiti.
Umirući, Čaruga je pod vješalima viknuo: „Zbogom, narode. Čaruga putuje!“
On je otputovao, legenda je ostala…
(Tekst i foto: Nikolina Mažar)
