MIROSLAVA KOKORIĆ NASLJEĐU DALA NOVU NAMJENU: U svojoj je starinskoj kući uredila trajnu etnoizložbu

SOPJE

Uoči Mladog Uskrsa u Sopju je održana tradicionalna folklorna i kulturno-zabavna manifestacija Dravsko proljeće, kojom Hrvati s područja lijeve mađarske i desne hrvatske obale rijeke Drave zajedno žele očuvati svoju folklornu baštinu. Predmetima i rukotvorinama koje pokazuju njihov hrvatski identitet oni tada ukrase svoje kuće, prozore, balkone i dvorišne ograde, pa se kao na svojevrsnoj izložbi mogu vidjeti ručnici, stolnjaci i plahte s tradicionalnim sopjanskim vezom.

Jedna od posebno okićenih kuća bila je i obiteljska kuća bake Mare Grgić, koja je preminula prije nešto više od dvije godine, a koju je naslijedila njezina unuka Miroslava Kokorić.

Budući da ona sa suprugom i četvero djece živi “prekoputa”, u istoj ulici, odlučila je staroj naslijeđenoj kući dati novu namjenu.

– Odlučila sam u ovoj kući napraviti trajnu izložbu, prateći miraz bake Mare, prabake Ruže i šukunbake Mande. Tu su različiti predmeti iz razdoblja od 1900. do 1950. godine, od ručno rađenog namještaja do rukotvorina koje su bake same izrađivale. Baka je sve te starine spremala u stare škrinje. Mnogi su predmeti završili po šupama i tavanima, a ja sam ih prikupljala, donosila i po sjećanju slagala u kući, koja je tako postala svojevrsni etnološki muzej.

Oslikala je zidove kako se to nekad radilo, po njima je poslagala stare slike, a uklonila je sve modernije, što je vremenski odudaralo.

– Voljela bih sve ovo očuvati u izvornom stanju, a mladima kroz radionice prezentirati prošlost ovoga kraja, nekadašnji način života i predmete koji su se nekad koristili u domaćinstvu.

Surađivala je sa Zavičajnim muzejom u Slatini i bivšom ravnateljicom Dragicom Šuvak, a suradnju nastavlja i sa sadašnjim kustosom Srđanom Đuričićem. Sudjelovala je u izradi starinskog nakita i đerdana koje žene i danas nose, upoznala je nekadašnji način tkanja, a folklornu je baštinu zavoljela kao članica sopjanskoga Kulturno-umjetničkog društva Podravac.

– Moj suprug često govori poznatu narodnu uzrečicu da dobra cura i dobra krava ostaju u selu, pa sam i ja ostala u Sopju – kaže Miroslava kroz smijeh. Zamisao da od stare kuće napravi to što ona sada jest zahtijevala je i mnogo rada i velike troškove. Fasada zgrade je obnovljena, poskidana je plastična lamperija kako bi zidovi poprimili izvorni izgled, postavljene su stare lampe skinute s tavana, a predstoji vraćanje nekadašnje krušne peći i zamjena stolarije, također u izvornom obliku. Za sve što je do sada učinjeno trebalo je oko dvije godine.

– Korona mi je dala i priliku da radim i da se bavim time, ali zbog smanjenog broja manifestacija i izbjegavanja okupljanja ljudi nije bili prilike za prezentiranjem. Razmišljam da sve to u suradnji sa slatinskim Muzejom podignem na višu razinu, pa da s građom o Sopju i Sopjanima izložba bude što vjerodostojnija.

Među poslovima koji predstoje Miroslava navodi i kompletiranje narodnih nošnji u sopjanskom KUD-u, o čemu su već vođeni razgovori s općinskim načelnikom, a prvi sljedeći zadatak bit će osmisliti priču i kompletirati ponudu koja će privući posjetitelje.

Miroslava vrijedno pomaže suprugu u poljoprivrednim poslovima, jer na OPG-u s dvjesto hektara zemljišta uvijek ima posla, a ljeti poslije žetve i zimi kad snijeg zabijeli bavi se kućom, rukotvorinama i ljudima. U tkanju i stvaranju novih rukotvorina svih vrsta pomaže joj strina Marica Grgić, koja još jedina u Sopju ima tkalački stan i na njemu vrijedno radi…
(Petar Žarković, Glas Slavonije; Fotografije snimio Petar Žarković)