MEĐU SPOMENICIMA JEDAN PODSJEĆA NA DOBROČINITELJICU: Zahvaljujući gesti Klare Čorak časne sestre od 1937. imaju svoj samostan

Kada ispraćamo pokojnike na posljednje počivalište, molimo i za sve koji na tom groblju počivaju. Ne razmišljamo tada ni o kome posebno, premda svako grobno mjesto krije jednu sudbinu, jednu priču koja je možda poznata ljudima u pokojnikovu uskom rodbinskom krugu, a nerijetko nije poznata ni njima.

Tako na gradskom groblju u Slatini počiva Oto Rockrohr, koji je u drugoj polovini 19. stoljeća bio enolog (“podrumski majstor”) veleposjednika Schaumburg Lippea, zaslužan za medalje koje je pjenušavo vino, među prvima u Hrvatskoj proizvedeno upravo u slatinskom podrumu, osvojilo na natjecanjima diljem Europe.

Na jednom spomeniku dominira reljef jedrilice Hazane, brodice koju je u dalekom Chicagu izradio Slatinčanin Zdravko Habl da bi na njoj sa suprugom Anom putovao rijekom Mississipi, Meksičkim zaljevom i Karipskim morem, na njoj je preživio razorne uragane, nastanio se na otoku St. Thimas, ali ipak počinuo u svojoj Slatini.

Na monumentalnom spomeniku vlastelinskom nadstrojaru Franji Vaštuki i članovima njegove obitelji uklesano je i “Leo Srdoč 1926 – 1990”. To je ime čovjeka koji je bio najzaslužniji što je Slatina u jednom relativno kratkom razdoblju svoje povijesti, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, imala kazalište, nikad prije i nikad poslije.

Na slatinskom groblju počivaju i članovi obitelji Vavra, među njima Franz Vavra (rođen 1833., preminuo 1886.) i izvjesni Franjo Vavra (1910. – 1958.) Nije poznato što je s ostalim članovima obitelji Vavra, njihovim precima i potomcima, i pravo je pitanje postavila Maja Vrkljan u naslovu svoje knjige “Kuda su nestali Vavrovi?”, ali i neke druge obitelji.

Još je mnogo spomenika koji podsjećaju na zaslužne i plemenite ljude, ali zadržimo se na spomeniku s imenom Klare Čorak, dobročiniteljice zahvaljujući kojoj časne sestre u Slatini imaju samostan. Na spomeniku je uklesano: “Ovdje počiva u miru Božjem Franjo Čorak kr. zemaljski nadcestar preminuo 28. svibnja 1915. u 55. god. života. Tugujuća supruga Klara Čorak preminula 9. srpnja 1939 u 71. god. života.”. Na istom su spomeniku dodatno uklesana imena preminulih časnih sestara Srca Isusova Celine Mušak, Kerubine Tokić, Prezentate Jagodić i Kristine Popić. Preminula je prošle godine i časna Anastazija Vukić, ali ona je pokopana nekoliko metara dalje, u grobnici općinskog bilježnika i posjednika Ivana Blažetića iz 19. stoljeća, u kojoj je vječni odmor našao i slatinski župnik Stjepan Mičević (1912. – 1976.).

Samostan Družbe sestara Presvetog Srca Isusova utemeljen je 1937. godine, zahvaljujući posredovanju kateheta Ivana Erjavca, književnika Vladimira Nazora i župnika Julija Bürgera. Otvoren je u kući koju je časnim sestrama darovala Klara Čorak. Ona sa suprugom Franjom nije imala djece, a poslije njegove smrti 1915. živjela je sama. Časne sestre njegovale su je do smrti, a kuću su preuredile i vodile kao sirotište i dječji vrtić.

Samostan Družbe sestara Presvetog Srca Isusova i danas je u nekadašnjoj kući Franje i Klare Čorak. U dvorištu te kuće održavaju se i mise za beatifikaciju utemeljiteljice reda Marije Krucifikse Kozulić. Zahvalne za svoje zemaljsko prebivalište, časne sestre svojevremeno su podigle spomenik dobročiniteljima i bile pokapane u zajedničkoj grobnici s njima. Darivanje svoje kuće časnim sestrama za samostan duboko je i dugotrajno humana gesta Klare Čorak pa ta Slatinčanka zaslužuje da se i na groblju njezino ime spominje s dubokim poštovanjem.
(Petar Žarković, Glas Slavonije)

Zahvalne za zemaljsko prebivalište, časne sestre svojevremeno su podigle spomenik dobročiniteljima