Kvartet Rucner, te Ana i Mario Rucner oduševili Slatinčane
Festival Dani Milka Kelemena sinoć je u Slatinu donio još jedan izvrstan koncert u sklopu ovogodišnjeg programa.
U Crkvi bl. Ivana Merza nastupio je Kvartet Rucner i njihovi gosti Ana i Mario Rucner.
Brojne posjetitelje na početku je u ime organizatora pozdravio potpredsjednik Udruge DMK Hrvoje Felbar koji je ukratko predstavio, kako je rekao, prijatelje festivala, Kvartet Rucner koji je već gostovao na Danima Milka Kelemena, no po prvi puta u Slatini uz Anu i Maria Rucner.
„Festival se tako proširuje s još kvalitetnih glazbenika. Zahvaljujem vlč. Nikoli Jušiću na gostoprimstvu u ovoj crkvi u kojoj se po prvi puta u sklopu Dana Milka Kelemena održava koncert. Ovo je crkva koja svakoga dana sve više raste, kao i danas uz kvalitetnu glazbu.“ – rekao je Hrvoje Felbar.
Gudački kvartet Rucner, u kojemu uz bračni par Snježanu i Dragana Rucner sviraju i Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, na početku je izveo skladbe za kvartet Josepha Haydna, op.3 br.3 „Serenada” i Prestoa /Andante cantabile / Menuetto/Scherzando, Tomasa Albinonia: Adagio.
Potom uz Anu Rucner Temu iz Schindlerove liste Johna Williamsa i Elegiju i Humoresku za violončelo i gudače Rudolfa Matza, te uz Maria Raucnera Rumunjsku tradicionalnu skladbu za violu i gudački kvartet – Ko’ lijepi san.
Dragan Rucner predstavio je posljednje dvije skladbe na programu koje su skladane za sekstet, a posebno Malu slavonsku rapsodiju koju je Tomislav Uhlik skladao za obitelj Rucner i na koju su osobito ponosni te ju proglasili svojom himnom. „Ovom skladbom pronosimo Slavoniju diljem svijeta i ljudima se izuzetno sviđa, najviše Kinezima.“ – rekao je kroz šalu Dragan Rucner.
Oduševljena publika velike pohvale na sinoćnjoj izvedbi ovim vrhunskim glazbenicima iskazala je pozivajući ih nekoliko puta na bis, a koji su na veliko zadovoljstvo svih ponovili svoju himnu „Malu slavonsku rapsodiju“.
Prepoznavši časnu Mariju Dioniziju u publici, Mario Rucner joj je uručio svoju ružu, koju je dobio po završetku koncerta. Naime časna Marija Dionizija je Anu Rucner poučavala vjeronauk sve do Prve pričesti, na Fratrovcu u Zagrebu kamo ju je baka redovito vodila na misu. U sklopu vjeronauka s djecom je organizirala priredbe i igrokaze u kojima je Ana rado sudjelovala, a kroz razgovor s časnom i sinoć je zapjevala prisjetivši se tih dana, ali i svojih nastupa, u Tvornici Kulture gdje je bila gošća na koncertu Alana Hržice, te na dvadesetoj obljetnici beatifikacije Alojzija Stepinca u Krašiću. Časna je Ani poklonila fotografiju koju je pronašla među svojim uspomenama. Fotografija na kojoj je i Ana snimljena je tijekom jedne od priredbi.
U razgovoru s časnom Ana Rucner se osvrnula na svoju glazbenu karijeru koju je ostvarila zahvaljujući roditeljima:
„Mi smo zaista kao obitelj povezani i zajedno sviramo, a da bi do toga došlo bilo je potrebno jedno veliko strpljenje, bezrezervna iskrena ljubav i vjera. To roditelj treba usaditi svom djetetu, i ja sam majka i znam koliko je to teško, a zahvaljujući mojoj majci koja je imala toliko strpljenja, sate i sate cijeli život uz mene bdjela i vježbala i ja sam poput nje postala čelistica, a na isti način i moj brat Mario violist kao tata. Hvala joj puno jer da nije u nekim ključnim momentima kada ti se u onoj dobi od četrnaest, petnaest godina ne da vježbati sedam do osam sati dnevno, da nije bila uz mene tko zna možda bi i odustala, teško je reći.“ – istaknula je Ana Rucner te se osvrnula na nastupe u manjim sredinama:
„Dosta smo nastupali i po manjim mjestima osobito u Slavoniji. Mislim da kada je manje publike, kada je akustika, kada je crkva, kada je tu prisutan Gospodin, posebno u Hramu Božjem to je jednostavno nešto, meni osobno posebno. Večeras je ovdje s obitelji bilo posebno svirati, jer glazba se baš slušala, publika je uživala kao i mi, i moram naglasiti da kada obitelj moli zajedno to je pravi put. To smo mi Rucneri.“
Koliko su utjecali na glazbeni izbor svoje djece rekla je Snježana Rucner:
„Ja još uvijek, kao i mala djevojčica, i danas kao baka, istim žarom volim glazbu i mislim da je normalno da i moja djeca usvoje tu istu ljubav. Puno je tu rada, ja sam imala u sebi disciplinu i to sam prenijela na njih. Mislim da je toliko lijepo svirati i blago onom tko to može, kome je Bog dao taj dar i zar ga onda ne treba do kraja ispoštovati, mi kao obitelj živimo glazbu.“
(mf(Foto: Mihaela Feldi)
