KOLUMNA: VIRUTALNA SOLIDARNOST – Spasimo Amazonsku prašumu, ali mi ne diraj germu i wc papir
Koliko puta smo „kliknuli“ palac gore za neku od inicijativa i globalnih akcija na popularnoj društvenoj mreži, postavili onaj šareni okvir oko svoje profilne fotografije na FB? Možda stavili zastavu zemlje u kojoj se dogodio teroristički napad ne tako davno? Spašavali smo Amazonsku prašumu iz udobnosti svoje fotelje klikom miša … ili smo ipak tek kupovali par minuta mirne savjesti odnosno bili smo “u trendu”?
Sve to događalo se „tamo negdje daleko“, jadni ljudi, evo bacim klik pa bude bolje i tu većina nas stane. Danas digitalno i virtualno spašavam Amazonsku prašumu, a sutra nemam volje razvrstati otpad kod kuće pa ga jednostavnije spaliti u bašti u inat susjedima. Možda karikiram do apsurda, ali shvatili ste. Ista špranca ponašanja primjenjiva je i za većinu lokalnih problema, da se ne limitiramo onim globalnim.
I onda svima nama, velikim virtualnim borcima za ljudska prava, jednakost, humanost, očuvanje ove naše plavozelene kugle za koju smo ovih dana napokon zaista i iskreno shvatili koliko je malena, u goste dođe COVID-19, za poznanike poznatiji kao korona virus.
Dođe i svima nama skine maske, tako vješto i vrijedno šminkane virtualne CV profile i pokaže ono iza tih maski, što ne želimo da se vidi i što guramo pod tepih dokle god možemo. Padnemo na temi „germa i wc papir“, brašno neću spominjati jer još ga ima pa makar bilo i „oštro“; kad zagusti, ne pitaš.
Mogu shvatiti strah i paniku, te iskonske emocije u čovjeku pa onda i iz njih proizašlo „gomilanje zaliha“, ali gdje nam je u tom trenutku nestalo humanosti? Meni „1000 nečega“, nekom drugom iza mene što ostane, često ništa? Ne mogu odoljeti pa u istoj rečenici spomenuti germu i Luja XV. koji je rekao „Poslije mene potop!“ – samo ja sam bitan.
Tu su i oni još gori, koji su kupovali enormne količine iz vrlo prizemnih i materijalnih razloga – preprodaje. Takvi će se prepoznati i nadam se u pauzi između spašavanja amazonske prašume i dupina barem malo od srama zacrvenjeti u licu. Ma neće, ali eto, tješim se. Naravno da sve takve situacije u kojim se pojedinci pokušavaju okoristiti izvanrednom situacijom i krizom institucije trebaju najstrože sankcionirati.
Da ne duljim, zaista sam ponekad nepopravljivi optimist pa se nadam da ćemo i mi naučiti, osim virtualno, i u praksi biti humani i razumni, misliti i na one druge oko nas. Ovo su vremena kada će upravo to odlučivati hoćemo li uspjeti izaći iz ovoga kao pobjednici ili će se sve ovo odužiti još poprilično dugo vremena, na štetu svih nas.
A idući puta kada budemo kliknuli „palac gore“ razmislimo vrijedi li ljudski život jednako u Francuskoj, Italiji kao i onaj u Africi ili Afganistanu … također se nadam da ćemo jednom kada COVID-19 bude prošlost i iza nas primijetiti i „detalj“ da se Zemlja u samo nekoliko mjeseci u kojima smo iz čistog straha za vlastitu gu***, pardon, stražnjicu stali s iscrpljivanjem resursa i zagađivanjem pokazala nevjerojatne znakove oporavka – ne zbog našeg digitalnog klika.
Nešto “nevidljivo” zaustavilo je svijet i proizvelo tako epski vidljive efekte, zanimljivo zar ne? Da se ne zavaravamo, s prvim znakovima normalizacije, resetiramo mi situaciju nazad na staro, vjerojatno i dodamo nešto extra jer treba nadoknaditi gubitke ovih mjeseci. Posložimo mi prioritete nazad u rasponu od “gramzljivo” do “bezobzirno” – sve do nekog novog COVID-a, 20, 21 ili 35.
Problem je puno dublji i kompleksniji od “germe i wc papira”, nadam se da ćemo toga uskoro postati svjesni. (Autor: Marijo Kokorić)
NAPOMENA:
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama, ne odražavaju nužno stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora kolumne
