KOLUMNA: Blagajnica hoće ići na more
Sjećate li se domaćeg filma „Blagajnica hoće ići na more“ – Glavna junakinja filma je Barica, blagajnica u maloj samoposluzi negdje na periferiji Zagreba, koja mašta o tome kako će sa svojom kćerkom otići na more (kako bi ju izliječila od bronhitisa), što joj nije tako jednostavno uz malu plaću … i sad se vi pitate koja je poveznica između ovog zla koje nas je snašlo i tog filma? Doći ćemo i do toga.
Nažalost, tijekom zadnjih mjesec dana svi smo postali itekako svjesni pojmova kao što su „karantena“ ili „samoizolacija“. Nekada smo takve situacije proživljavali uz kokice i dobar film, scenarij kojega nam se nažalost preselio i u svakodnevni život, mijenjajući naše uobičajene navike odlaska na posao, druženja, slobodnog vremena – gotovo svega. Većina nas na početku svega ovoga situaciju je shvaćala kao nešto što se „događa nekom drugom“, do nedavno. A tek je krenulo …
Ovakva kriza već nakon nekoliko tjedana vrlo jasno i nedvosmisleno pokazala je koje službe i osoblje je neophodno da bi sustav opstao, a unutar njega i svi mi kao pojedinci, barem s elementarnim i jedino bitnim potrebama. One neposredno na prvoj liniji, liječnike, medicinske sestre, tehničko osoblje u bolnicama zasluženo hvalimo i pružamo podršku da izdrže sve ono što je pred njima i nama.
Ovaj puta želim spomenuti „Baricu“, svaku onu „našu“ blagajnicu koju smo viđali par puta svaki tjedan, rijetko joj poklonili smiješak, češće bili pomalo ljuti jer smo čekali na blagajni par minuta duže nego smo mislili da je potrebno. Za Baricu se nažalost u većini scenarija niti danas situacija nije bitno promijenila u odnosu na film s početka teksta: mala plaća uz koju je more češće san nego java.
U ovoj situaciji, more je nešto što nam je svima postao „san“ jer nitko se ne usudi gledati toliko daleko u budućnost. Bavimo se situacijama iz dana u dan, kako čim normalniji dočekati kraj ove krize, a upravo tu je naša Barica neizostavan i elementarno bitan lik, da bismo mi koji možemo „pobjeći“ u karantenu i izolaciju svoga doma imali ono nužno za život. Negdje i od nekoga to moramo kupiti.
Barica želi isto što i mi, zaključati se u sigurnost svoja 4 zida s obitelji zar ne? Ali ne može, jer i pored svoje male plaće pomaže nama, da bi mi mogli živjeti barem prividno normalno. Mi izbjegavamo kontakt gotovo u potpunosti, a njoj pored blagajne dnevno prođe par stotina ljudi. Budimo barem toliko korektni i normalni pa poštujmo razmak na blagajni, dezinficirajte ruke na ulazu, čuvajmo našu Baricu, bitna nam je.
Nadam se da ćemo se svi skupa, kada sve ovo prođe, A PROĆI ĆE, sjetiti ovih vremena, toj istoj Barici pokloniti osmijeh i kada bude gužva na blagajni, sjetiti se i na taj način zahvaliti za sve ovo DANAS.
More će nas (i Baricu) dočekati, ako ne ove, a onda nagodinu. (Marijo Kokorić)
NAPOMENA:
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama, ne odražavaju nužno stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora kolumne!
