Kata i Josip Kruljac obnovili zavjet
NAKON 50 GODINA ZAJEDNIČKOG ŽIVLJENJA
Dobro je pogledati knjigu koja ima 50 godina i koja ima tolike stranice ispisane i vašom i Božjom rukom. U tim vašim danima bilo je i oranja, i sjetve, i žetve. Prošli ste mnogo toga, ali važno je da ste sačuvali jedno drugo – rekao je, uz ostalo, župnik slatinske Župe bl. Ivana Merza, vlč. Nikola Jušić, pred kojim su Kata i Josip Kruljac nakon 50 godina zajedničkog življenja obnovili bračni zavjet.
Kata Kruljac (rođ. Kovač) rođena je 4. studenoga 1949. u Slatini, imala je dva brata i dvije sestre. Nakon što je otac stradao u nesreći, njezina majka sama je skrbila o djeci i sve ih “podigla na noge”. Josip Kruljac rođen je 17. veljače 1946. u selu Vaška. U Slatini je završio Školu učenika u privredi za zanimanje stolara. Kata i Josip upoznali su se u Slatini. Bili su susjedi kada je Josip završio školu, odslužio vojsku i radio u stolarskoj radionici u Ulici Matije Gupca, koju Slatinčani i danas zovu Bakićkim sokakom. Kata je 1967. preko Zavoda za zapošljavanje krenula na rad u Njemačku. Kasnije, kada je Josip u Slatini otkrio da nema zdravstveno osiguranje jer ga tadašnji poslodavac nije prijavio, odlazak u inozemstvo bio je i za njega rješenje. Josip je otišao u Austriju, gdje je imao rodbinu koju nikad ranije nije vidio, i imao je sreće pa se zaposlio u “dobroj firmi”. Tamo su radili dečki s kojima je igrao nogomet i bio je zadovoljan.
– Nama je doista bilo lijepo jer nismo išli u stranu državu kao što ljudi danas idu, ne znajući ni hoće li naći posao, gdje će raditi, ni gdje će stanovati. Mi smo išli na siguran posao, čekao nas je dobar smještaj u domu i redovita plaća – priča Kata.
Kata je htjela da i Josip dođe u Njemačku, ali on se nije odlučio napustiti dobru tvrtku pa su se vjenčali u austrijskom Lienzu, gdje su rođena i njihova djeca, Katica i Danijel. Deset godina nakon vjenčanja živjeli su u Austriji, a onda je došlo vrijeme teške odluke. Dva su razloga zbog kojih su se vratili. Djeca su trebala krenuti u školu pa su razmišljali kakva ih budućnost očekuje. Ako kćerka krene u školu, to je značilo ostati zauvijek u inozemstvu. Drugi razlog za povratak bio je osjećaj obveze brinuti se o ostarjelim roditeljima. I vratili su se, Josip se zaposlio u slatinskom Gaju, gdje je radio do mirovine, a Kata je radila sezonske poslove u Duhanu. Kad je kćerka Katica odrasla, kao da se povijest ponovila: i ona je otišla u inozemstvo, sada živi u Njemačkoj s obitelji. Kata kaže da je kod njih, kao u svakom braku, bilo uspona i padova, ali opraštanje, popuštanje, riješi svaki problem: “Jedno drugome moramo oprostiti, sve ružno trebamo zaboraviti, a što je bilo lijepo neka se pamti, nek ostanu lijepe uspomene.”
(Petar Žarković/Glas Slavonije)
Skromni i jednostavni
– Bog je bio s nama 50 godina, i mislim da smo mnoga dobra djela učinili za naše roditelje. Zbog njih smo se vratili, nadam se da će se Bog i za nas pobrinuti.
Sve što imamo stvorili smo svojim radom Zadovoljni smo onim što imamo, skromni smo i jednostavni. Mi nemamo auto, kod nas nema luksuza, ali zahvaljujući mirovini iz Austrije, imamo dovoljno za normalan život – pripovijeda Kata.
