Jelka i Vlado Mikić te Ana i Marijan Tokić obnovili ženidbene zavjete
U župnoj crkvi sv. Josipa u subotu na večernjoj misi bilo je posebno svečano. Slaveći zlatni pir, dva bračna para obnovila su ženidbene zavjete. U današnje vrijeme doista malo supružnika dočeka polustoljetnu obljetnicu zajedničkog života, a još je manje onih koji se odluče obnoviti ženidbene zavjete. Zato je obnova zavjeta dva para u istome danu bio doista poseban događaj za slatinsku Župu sv. Josipa.
Nakon 50 godina životne borbe, zajedništva u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, ponovno su stali pred oltar da bi još jednom izrekli bračnu privolu i međusobna obećanja ljubavi i vjernosti Jelka i Vladimir Mikić te Ana i Marijan Tokić. Kao i prije toliko godina, oni su razmijenili prstenje koje je župnik vlč. Dragan Hrgić blagoslovio kao znak vjernosti, koji ih podsjeća na nježnost uzajamne ljubavi.
– Najljepše od svega je svjedočanstvo i primjer koji vi dajete svojoj djeci i svojim unucima, kako živjeti zajedno, kako se međusobno poštivati, kako opraštati, ljubiti i odgajati. O 50 godina braka jednostavno je danas ovdje govoriti, ali to je trebalo proživjeti. Kao župnik, od srca vam čestitam ovu veliku brojku i ovaj veliki jubilej. Želim vam reći hvala za sve što činite za našu Župu sv. Josipa, a najviše vam hvala za vaš primjer svjedočanstva vaše vjere, rekao je uz ostalo župnik Hrgić u nadahnutom obraćanju slavljenicima, poželjevši im još mnogo godina zdravlja i života s djecom i unucima.
„Mladencima“ Vladimiru i Marijanu župnik Hrgić poklonio je križ, da opraštaju pri svakom pogledu na nj, i Bibliju da je čitaju prije spavanja.
Umirovljeni automehaničar Vladimir Mikić (73) iz Gornjeg Predrijeva u općini Sopje i njegova supruga, umirovljena krojačica Jelka ili Lela (69) iz Bakića, imaju dvije kćeri i četvero unučadi. Upoznali su se na seoskoj zabavi u Bakiću – Nije uvijek bilo ugodno, niti prelijepo, ali sve to prođe, kaže Vlado i prisjeća se teških trenutaka podstanarskog života i napora da dođe do vlastite kuće, a obnavljanjem zavjeta želi izdržati preostali dio života kako ga je živio i do sada. Njegova Lela dodaje kako je sve prebrzo prošlo, a kao da je jučer bilo. Svakom mladom bračnom paru poželjela bi takav brak. – Nema recepta za dugogodišnju sreću, ali pomaže mnogo praštanja i mnogo trpljenja, a posebno je važno povjerenje, kaže Lela.
S njima se slažu Ana (69) i Marijan (77) Tokić, koji su se na obnovu zavjeta odlučili u duhu tradicije i vjerničkoga katoličkog života svojih obitelji. Marijan je, naime, brat umirovljenog svećenika Vrhbosanske biskupije vlč. Mate Tokića, koji je kao izbjeglica iz BiH u vrijeme Domovinskog rata našao utočište u Slatini, bio župnik u Gradini i Bokšiću, a u virovitičkoj Općoj bolnici preminuo je prije nepune dvije godine. Njihove dvije sestre, od kojih je jedna časna, na obnovi ženidbenih zavjeta darivale su Anu i Marijana posebnim poklonima. Imaju slavljenici petero djece: kćerku u Nizozemskoj, sina i kćerku u Austriji, a dva sina blizanca u Slatini osnovala su vlastitu tvrtku. Posebnu radost čini im devetero unučadi i za sada jedno praunuče.
– Bilo je i lijepih i teških dana, ali sve se dobro podnosilo uz Božju pomoć i držalo nas je pouzdanje u Boga, kaže Ana dodajući kako je uvijek cijenila i poštivala svoga supruga. A kad govore o svome zajedničkom životu, slavljenici Ana i Marijan prisjećaju se ratnog vihora u Bosanskoj Posavini, iz koje su 1992. godine prije srpske okupacije otišli među posljednjima. Odlazak iz Tetime nedaleko od Dervente samo s vrećicom robe i dokumentima bio je teška odluka, ali došli su dobrim ljudima u Slatinu, gdje su ih raširenih ruku primili tadašnji župnik Franjo Udovičić i časna sestra Kerubina. – Bit će još bolje, jer osvjedočeno je da drukčije ne može biti. Da nisam bio optimista, sigurno danas ne bih bio živ, vjeruje Marijan. – Ostao sam u Posavini do posljednjeg dana, a onda sam natovario punu prikolicu naroda i krenuo prema Bosanskom Brodu, ali nisu mi dali preko granice. Pomogao mi je gradonačelnik Bosanskog Broda, koji mi je napisao dozvolu da mogu prevesti ljude preko granice. Rekao mi je neka se vratim i ja sam se planirao vratiti, ali sutradan je sve bilo okupirano.
Kaže Marijan da se obitelj u Slatini dobro snašla i da ima više nego što je imala u Bosni, ali mnogo su štedjeli i sve su sami svojim rukama radili… (Petar Žarković, Glas Slavonije)
[divider]
