Jedina vatrogasna zapovjednica u Hrvatskoj: U akcijama zapovijedam ocu i suprugu

Mateja Fras Venus, 30-godišnjakinja iz Slatine, zasjela je nedavno na čelo Vatrogasne zajednice Virovitičko-podravske županije.

[divider]

Cipele s visokim potpeticama, ali i teške radne čizme, vatrogasno zaštitno odijelo i kaciga – sve joj je to u prtljažniku automobila. Gdje god bila kad joj zazvoni telefon, u samo deset minuta ova se učiteljica “transformira” u gasiteljicu i juri gasiti požar, izvlačiti stradale iz skršenih automobila ili ispumpavati poplavljene podrume. U požar ulijeće, u pravilu, prva. Jer, obučena je za baš sve situacije koje ju mogu dočekati na terenu.

Mateja Fras Venus, 30-godišnjakinja iz Slatine, zasjela je nedavno na čelo Vatrogasne zajednice Virovitičko-podravske županije. Postala je tako prva zapovjednica neke vatrogasne zajednice županije u Hrvatskoj. Usporedbe radi, županijskih je zajednica, uračuna li se i Grad Zagreb, ukupno 21. Preciznije, 3554 vatrogasca, koliko ih je aktivnih u njezinoj županiji, slušat će njezine zapovijedi. – To što sam žena, i još među najmlađim zapovjednicima, na mojem mi je terenu prednost. Sa svojim dečkima nemam baš nikakvih problema u komunikaciji. Čim se pogledamo, znamo kako tko razmišlja, na istoj smo frekvenciji – započinje ova mlada majka dvojice sinova.

No rastužilo se sedmero mališana iz 3. razreda Područne škole Bušetina, u kojoj je Mateja nedavnoodradila posljednji nastavni sat. – Bili su u šoku, nastao je tajac u razredu. Nitko uopće nije reagirao, ali već drugi dan stizali su mi crteži s emotikonima koji plaču – dodaje. Nije bila stroga učiteljica, kaže, pa neće biti ni “opaka” vatrogasna šefica.

Cijeli život u vatrogastvu

A zapovjednica Venus na novoj je poziciji zamijenila zapovjednika Venusa, svojega supruga Stjepana. Ljubav među njima planula je upravo na zajedničkom radu u vatrogastvu. Zatekne se ona, tako, sa suprugom na istoj intervenciji, ali i – s vlastitim ocem Zdravkom.

Nismo još sve troje bili zajedno na terenu, ali bila sam sa svakim pojedinačno. Obojica su jako teška, naguravamo se tko će što prvi pa mi govore: “Ajde ti nemoj”, kao da se plaše za mene. Ja vozim po svome, oni po svome, a na kraju uvijek bude po mome – ponosno će ona.

“Potukla” je na javnom natječaju za vatrogasnu zapovjednicu mušku i stariju konkurenciju. Jedini je ona virovitičko-podravski vatrogasac s visokom stručnom spremom vatrogasnog smjera, što joj je bila velika prednost. Nakon Učiteljskog fakulteta u Čakovcu završila je, naime, Visoku školu za sigurnost u Zagrebu, smjer zaštita od požara. Na dugačkom popisu njezinih specijalnosti piše i vezist, i bolničar, i strojar, ali tu su i rad motornom pilom, rukovanje alatima za tehničke intervencije, vatrogasni sudac…

– Otkad znam za sebe ja sam u vatrogastvu. “Krivac” za to moj je otac, koji je zapovjednik DVD-a Kladare, oformio je vatrogasnu mladež u našem mjestu. Krenula sam tim stopama s četiri ili pet godina, zajedno s kumovima i bratićima, kako to već bude u selima. Natjecali smo se, vježbali, a sa 16 godina postala sam voditeljica vatrogasne mladeži i počela sama trenirati 50-ak mlađih – prisjeća se.

Upisala je nedugo zatim Učiteljski fakultet u Čakovcu. Paralelno, uočila je da u vatrogasnoj struci nedostaje stručni priručnik za rad s mladima pa ga je – napisala sama. U nakladi od 500 primjeraka objavila ga je Hrvatska vatrogasna zajednica.

Više voli teren od ureda

Godine 2010. preuzela je ulogu tajnice Vatrogasne zajednice Virovitičko-podravske županije, a na toj je funkciji ostala sve do prije desetak dana, kada je zauzela i čelno mjesto. Njezin suprug Stjepan zapovjednik Javne postrojbe Slatina, a kako nitko drugi nije ispunjavao sve uvjete, devet je godina volontirao kao zapovjednik vatrogasne zajednice.

– Nisam pala u vatrogastvo iz vedra neba pa tako ni dečki iz postrojbi nemaju otpor prema meni. Kolege iz struke su me i izabrali, jednoglasno. Poznajem ja njih i oni moj rad, devet smo godina zajedno rješavali naše probleme i vjerujem da ćemo u istom smjeru i nastaviti – rezimira.

– Gasim požare ravnopravno s muškim kolegama. Čim stavimo kacige na glave, uzmemo izolacijski aparat i izađemo na teren, gubi se razlika u spolu, samo se prilagođavamo tome tko što može odraditi. Gasiteljice nisu rijetkost, no nažalost, gotovo ih nema u rukovodećem kadru – nadovezuje se.

Vatrogasna zajednica krovna je, inače, svim postrojbama iz županije, a Mateja će, tako, biti odgovorna za 52 dobrovoljna društva, dvije javne postrojbe, one u Slatini i Virovitici, te za 16 vatrogasnih zajednica gradova i općina.

– Glavni je zadatak zapovjednika brinuti se o zaštiti i spašavanju te o opremanju svih vatrogasnih postrojbi. Ušli smo u novi sustav uzbunjivanja postrojbi, što znači da netko iz centra nazove zapovjednika, a on mora u istome trenutku podići vatrogasce u DVD-u koji su u tom trenutku, primjerice, na polju, na poslu ili sjede doma – opisuje.

Morat će u Austriju po ukupno 32 kamiona, koliko će im ove i iduće godine stići kao donacija iz pokrajine Tirol. Stare traktorske cisterne u selima, nadalje, trebat će zamijeniti novima. Čeka je, dakle, puno posla.

– Nedostajat će mi teren, jer zapovjednik izlazi samo na veće intervencije, kada sudjeluju postrojbe iz više gradova i općina pa onda koordinira snagama i tehnikom. No, moja je vatrogasna oprema uvijek uz mene – pokazuje nam ona prtljažnik.

Mogla bi doživjeti “vatreno krštenje” jer, sudeći po prva tri mjeseca, očekuje ih godina s više intervencija. Bude ih inače od 300 do 1000, od požarnih do tehničkih.

Tko je bio ponosniji kada su je izabrali za zapovjednicu, otac ili suprug?

– Ne znam koliko je to bilo pravo i jednome i drugome jer znaju koliko odgovornosti nosi ta funkcija i što stoji ispod ovog osmijeha i ispod ove odore na kojoj piše zapovjednik. Jesu sa smiješkom to prihvatili, ali i s brigom. Kandidatura je bila moja odluka, i jedan i drugi su me upozorili, ali točku na “i” stavila sam ja – smješka se ona.

Majka je sinovima Davidu (4,5) i Niki (3).
– I pas je muško u našoj kući – šali se.

S obzirom na sve aktivnosti njihovih roditelja, i dopodne i popodne, nisu ni David i Niko odrastali u “stakleniku”, izolirani od vatrogastva.

– Njima su kamion, vatrogasno vozilo ili rotirka nešto svakodnevno i normalno – kaže Mateja.
S dječjeg rođendana još nije morala odjuriti na intervenciju, ali s obiteljskih fešti jest. – Jednom su nas na proslavi tatina rođendana pozvali na teren pa smo se prepirali tko će od nas dvoje izaći. Na kraju smo oboje išli – prisjeća se.

Brat joj Dario, “na tatinu žalost”, nije toliko zaljubljen u vatrogastvo, “iako je otac to uvijek pokušavao balansirati i prebaciti tu ljubav s kćeri na sina, ali nije mu uspjelo”. Brat je član DVD-a, ali, kaže on, zato što mora biti.

– Naša mama Marijanka najviše ispašta u cijeloj priči – prvo zato što je baka pa, kad god se nešto dogodi, djeca joj ostaju na čuvanju. A drugo, usko je vezana za sve što se događalo u DVD-u Kladarama, tako da je gasiteljicama morala plesti kose, čuvati djecu, kuhati juhe i ručkove, peći peciva, uskakati uvijek kao logistika. Strahovala je u početku za nas, ali sada se navikla toliko da više ne razmišlja o tome. Nije nikada uhvatila vatrogasni aparat u ruke, a zarekla se da ni neće. Dosta joj je peglanja košulja, kravata, pranja radnih i interventnih odora, čišćenja čizama – zaključuje naša sugovornica.
(večernji.hr)

[divider]