JASMINA KRZNARIĆ – UČITELJICA, VOLONTERKA I HUMANITARKA: Zlatna plaketa za doprinos i suradnju
Posebnom zahvalnicom i Zlatnom plaketom Gradsko društvo Crvenoga križa Slatina zahvalilo je Jasmini Krznarić (66) za njen nemjerljiv volonterski doprinos i 45-godišnju uspješnu suradnju. Na sjednici Predsjedništva GDCK odlikovanje su joj uručili predsjednica Ljiljana Peretin i ravnatelj Vladimir Jelenčić. Ta nastavnica biologije i domaćinstva nakon 45 godina života i rada u Slatini odlazi u Zagreb, iz kojega je 1976. godine došla tražeći posao.
– Danas se priča kako nema posla, a i prije 45 godina išlo se trbuhom za kruhom. Ja sam, recimo, napisala više od sto molbi prije nego što sam dobila posao. Nakon školovanja kratko sam radila u Perjasici na Kordunu, u Mikleušu i Novoj Bukovici, a potom sam dobila posao u Slatini i tu dočekala mirovinu.
Odslušala je Jasmina i kolegij prve pomoći, koji je predavala po ondašnjim programima sve do devedesetih godina. Nakon osamostaljenja Hrvatske predaje biologiju i prirodu, i u dugom periodu rada u Slatini upoznala je gotovo sve sugrađane i njihovu djecu. Mama je njena također Slatinčanka pa je uz Slatinu vežu i korijeni, i rodbina koja tu živi.
– Ljudi su mi uvijek u Slatini bili dobri, susretljivi i suradljivi, a ni u školi nikad nisam imala problema niti nekih sukoba, nadam se da se ni ja nisam nikome posebno zamjerila. Doba rata posebno me veže za Crveni križ, premda sam se učlanila čim sam počela raditi jer sam predavala prvu pomoć pa smo pripremali djecu za razne opasnosti koje mogu zaprijetiti djeci u prometnim, ratnim ili nekim drugim nesrećama.
Izbijanjem rata, Crveni križ je Jasmini postao drugo radno mjesto. Prisjeća se 4. rujna 1991., kad se dogodila tragedija u potpapučkim selima Četekovcu, Balincima i Čojlugu.
– Dobili smo ključeve tadašnjih prostorija Crvenoga križa, u kojima smo našli mokru i pljesnivu robu, i ništa od toga nismo mogli iskoristiti i podijeliti nesretnim, uplašenim ljudima koji su došli sa zgarišta svojih spaljenih kuća. Morali smo se brzo snaći pa smo zamolili sugrađane za pomoć. Slatinčani su nam donosili odjeću, obuću, hranu, pa su se prognanici okrijepili, a organizirali smo im i smještaj. Nekoliko mjeseci radila sam u Crvenom križu jer tada nije bio nastave, a svatko od nas dobio je određene zadatke. Ja sam bila zadužena dijelom za podjelu hrane, a najvećim dijelom za brigu o odjeći, obući, posteljini i svemu što je ljudima trebalo. Nekoliko dana kasnije prošla nam je kolona od 2.500 Iločana koji su odlazili prema Zagrebu, a veliki dio zadržao se kod nas. Zatim je došao pad Vukovara, pa tragedija u Voćinu, a poslije je počela nastava pa sam radila svoj posao. Naravno, i dalje sam dio vremena provodila u organizaciji prikupljanja odjeće, obuće, hrane, osmislili smo i određene evidencije.
Jasmina Krznarić sa svojim suprugom u Matici hrvatskoj je od osnivačke skupštine, zajedno sa supružnicima Krehula, Šuvak, Knapić i nekoliko drugih, stvarajući jezgru budućeg ogranka. Djelovanje Matice nastavljeno je nakon obnoviteljske skupštine 1990. godine, osobito u izdavačkom pogledu. Svoj doprinos Maloj slatinskoj biblioteci dala je i Jasmina Krznarić prikupljanjem recepata kolača i jela te određenih običaja tradicionalno veznih za Slatinu, koja je imala mješavinu njemačke, austrijske i turske kuhinje, i objavljivanjem knjige koja je nagrađena brončanom poveljom Matice hrvatske.
Jasmina Krznarić u Slatini se udala, tu je sa suprugom živjela 36 godina, a poslije njegove smrti, odlaska djece u Zagreb i umirovljenja, ostala je sama.
– Najljepše je da odem u Zagreb, gdje su mi djeca, iako ovdje imamo vinograd i kućicu u koju svi volimo doći i obrađivat ćemo to što imamo dok budemo mogli….
(Petar Žarković, Glas Slavonije)
