IVAN KUBALA POSJEĆUJE MJESTA MLADOSTI: Srce za avanturu u 71. godini: biciklom od Beča do Osijeka
U Austriji je, kaže Kubala, obitelj, a "u Osijeku samo prazna kuća"
Ivan Kubala (71) umirovljeni je profesionalni vozač, rođen u mjestu Kneževcu nedaleko od Čaglina, u Požeško-slavonskoj županiji, a već 51 godinu živi u Wiener Neudorfu nedaleko od Beča, u Austriji. Nakon umirovljenja prije pet godina odvažio se na jedan biciklistički “izlet” od 450 kilometara od Passaua u Njemačkoj do Bratislave u Slovačkoj. Poslije toga upućivao se na kraće rute do sedamdesetak kilometara, a kada je riješio zdravstvene probleme i dao ugraditi proteze u oba koljena, i kada je napokon prestala opasnost od koronavirusa, ove je godine odlučio biciklom posjetiti hrvatska mjesta svoje mladosti.
– Krenuo sam iz Beča u petak ujutro i prvoga dana stigao sam do 206 kilometara udaljenog Heviza na Balatonu u Mađarskoj. Drugoga dana prevalio sam 144 kilometra do Terezinog Polja, a sada nastavljam prema Kneževcu, gdje ću ostati jedan dan. Put me dalje vodi u Osijek, i ako sve bude po planu, u Osijeku ću biti u utorak, ali ne znam koliko ću dugo tamo ostati. Naime, imam u Osijeku bratiće i sestrične, ali oni ne znaju da ću doći – ispričao nam je živahni biciklist na kratkom odmoru u Slatini.
Plan povratka još nije načinjen. Ivan će natrag u Beč vlakom, ili će netko doći po njega, a vožnja biciklom posljednja je opcija. Kubala hvali biciklističke staze u Mađarskoj i Hrvatskoj, pa se prisjeća da je u Kuriji Janković u Kapeli Dvoru, gdje je prenoćio prilikom dolaska u Hrvatsku, upoznao skupinu od šest Austrijanaca koji se biciklima voze od izvora rijeke Mure do njezina ušća u Dravu, a potom uz Dravu preko Donjeg Miholjca do Osijeka. Kaže da suvremene biciklističke staze omogućavaju takvu zanimljivu rutu i zasigurno mnogo pridonose razvoju cikloturizma.
Ivan Kubala nikad nije živio u Osijeku, pa bismo mogli reći da je nesuđeni Osječanin. Naime, kada je sa suprugom u Austriji počeo zarađivati dovoljno za život, upustio se u gradnju kuće u osječkom prigradskom Višnjevcu. Opredijelili su se za Osijek jer su Ivanove tetke i brojni rođaci živjeli u Osijeku, a to je bila i obećavajuća sredina za djecu zbog škola i fakulteta. Kuću su 1979. godine sagradili, uredili i opremili, ali na povratak je valjalo pričekati da djeca poodrastu. A onda je došla i ’91. s Domovinskim ratom, što je promijenilo sve planove. Tako su djeca ne samo odrasla i školovala se nego i uredila svoje živote u Austriji, kćerka se udala i ima troje djece, a sin u 46. godini živi svoj život. I nitko ne pomišlja na povratak u Hrvatsku, koja živi još samo u roditeljskim sjećanjima na djetinjstvo i mladost.
– Naša kuća u Osijeku 44 godine čeka moj povratak, koji se neće ostvariti. U početku sam dolazio u Osijek nekoliko puta mjesečno, kasnije sve rjeđe, a sada dva-tri puta godišnje. Nikad nisam mislio da ću u Austriji živjeti čitav život, to nije bilo u mojoj glavi. Kasnije, kad su djeca odrasla i zaposlila se, planirali smo se vratiti kada odemo u mirovinu. Sada sam u mirovini, ali sada nas u Austriji vežu obitelj, unuci, prijatelji, poznanici i način života na koji smo navikli, a u Osijeku je samo prazna kuća… – kaže Kubala. n
U obitelji Ivana Kubale govori se slovački, hrvatski i njemački jezik
Ivan je prvih pet mjeseci vojnog roka služio u Banjoj Luci, zatim je premješten u Slatinu, a nakon devet mjeseci prebačen je na graničnu karaulu u Noskovce.
– Nakon 51 godine bila mi je želja vidjeti što još postoji od nekadašnje kasarne u Slatini. Vidim da još ima nekoliko objekata koji su bili u sastavu kasarne, i glavna zgrada još je tu, ali je preuređena i renovirana. Čujem da je to sada škola, zgrada nasuprot bila je kuhinja i blagovaonica, i nekadašnja stražarnica još i danas postoji. Drveće u parku je naraslo, pa prošlo je tako mnogo godina, nekada sam kupio lišće ispod njega. Samo tri mjeseca nakon odsluženja vojnog roka otišao sam u Austriju – prisjeća se Kubala.
U obitelji Kubala govori se slovački jezik, sluša se slovački radio i gleda slovačka televizija, jer Ivan je u Hrvatskoj bio pripadnik slovačke nacionalne manjine. S djecom razgovaraju na hrvatskom jeziku, tako se na hrvatskom obraćaju i unucima. Oni sve razumiju, ali odgovaraju na njemačkom…
(Petar Žarković, Glas Slavonije)
