Ironman u eteru Radio Slatine

Prošlo je nekoliko dana od velikog sportskog pothvata što ga je ostvario profesor kineziologije iz Mikleuša Zlatko Šantić. Šantić je postao ”Ironman”, a kako se stječe ta laskava titula, što je sve potrebno kako bi se uopće moglo doći do realnih izgleda za završiti tu ludu utrku ispričao nam je glavni akter ove priče u našem eteru Radio Slatine.

Kao prvo za sve već navedeno prije svega morate biti zaljubljenik u sport, a ne vjerujemo da u ovim našim krajevima postoji osoba, koja je ne samo bavila se tolikom paletom raznih sportova, nego i u svakom od njih igrala značajnu ulogu, baš kao što ti čini Šantić od svojih dječačkih dana pa sve do danas.  

Ironman je najjača i najpoznatija organizacija  koja po cijelom svijetu provodi svoja tri duljinama različita natjecanja. Najteže od njih tri je definitivno natjecanje imena puni Ironman, a kojeg je u zadanom vremenu završio Šantić. Plivanje kao prva disciplina ove utrke ima postavljeni vremenski limit u kojem je dionicu od 3 800 metara potrebno isplivati za manje od 2 sata i 20 minuta. Drugi eliminacijski prag čine zajedno plivačka  i biciklistička dionica (180 kilometara). Ako do te točke niste stigli ispod 10 sati i 30 minuta ispadate iz utrke. Ukoliko vam je to pošlo za rukom onda imate pred sobom još trkačku dionicu u klasičnoj dužini maratona od 42 kilometra, a kako bi konačno postali Ironman tu ciljem morate proći u ukupnom vremenu kraćem od 17 sati. Ponovit ćemo još jednom da je ”čelični čovjek” iz Mikleuša ne samo uspio zadovoljiti sve navedene limite već i doći do cilja u zavidnom vremenu od 12 sati 33 minute i 50 sekundi!

Da, prolazak kroz ciljnu liniju utrke u Klagenfurtu bio je vrhunac svega onog što je počelo prije neke četiri godine. Iako cijeli život u sportu, uvijek kondicijski i fizički spreman za sve napore, Zlatko je iz tih svoji okvira ”regularnih” sportova prvi put odlučio iskočiti prije neke četiri godine u namjeri da istrči maraton. Naravno, kako obožava izazove, odlučio je stvar dodatno začiniti pa se prijavio je jedan od najtežih onaj Plitvički. Iako je odmah uspio u tom cilju svugdje će naglasiti da mu je to bila najteža sportska prepreka u karijeri. No to saznanje da je uspio prebroditi tu ”bol i patnju” koja se često događa trkačima tamo negdje na 30-om kilometru te utrke počela mu je golicati maštu i zidati novi cilj zvan triatlon. I sam kaže da mu je plivanje bila rak rana još za fakultetskih dana, no kada je na jednom ljetovanju uspio preplivati dionicu od 1 500 metara za manje od 50 minuta, obrisi mete u velikoj daljini dobili su jasne konture i tu je počelo zidanje planova za ovaj veliki pothvat. Prvi cilj bio je završiti olimpijski triatlon odnosno 1 500 metara plivanja, 40 km. bicikliranja i 10 km. trčanja. Tu letvicu preskočio je prošle godine u Poreču na državnom natjecanju serije Ironman. Upravo je u tom trenutku zadao nove ”glavobolje” svom glavnom i odgovornom menadžeru odnosno svojoj supruzi Maji iz razloga što je tada odlučio ”zagristi” puno veću kost zvanu puni Ironman. I tijekom ovog razgovora nekoliko je puta istaknuo njezinu veliku ulogu u ostvarivanju svojih ciljeva. ”Bez njene podrške ovog ničeg ne bi ni bilo. Ona je morala poduprijeti leđa i preuzeti na sebe i moje obveze kako bih mogao odraditi zacrtani plan. Posebice se to tiče brige oko klinaca, a svakako bih tu želio izdvojiti i ulogu naše rodbine koja je također spremno uskočila u pomoć kad god je to trebalo. Svima njima, a posebice supruzi Maji, zahvaljujem na tome” – rekao je Šantić dodavši da je zahvalan i ravnatelju IOŠ Mladenu Graovcu što mu je također uvijek izlazio u susret s obzirom na radne dužnosti.

Što se tiče samih priprema plan je bio provesti ih u ciklusu od 36 tjedana. Pripreme za Poreč, a tako i za ovu trostruko dužu dionicu paklene utrke u Klagenfurtu, Šantić je kao vrsni kineziolog odrađivao u vlastitom aranžmanu. I trkačke i biciklističke dionice redale su se iz dana u bližoj okolici Mikleuša. Istina, biciklom je znao potegnuti i na Papuk i na brojne prometno oskudne dionice slavonske ravnice. Upravo je njih označio kao idealne za provođenje svog temeljitog plana. Posebice su sjajnoj fizičkoj spremi pomogle brdske dionice cesta po prekrasnom okolišu Papuka. No kada pričamo o plivanju i treniranju tog sporta u našim krajevima, tu dolazimo do ogromnog problema. Konačni Šantićev uspjeh tim je još veći kada se zna da u našoj županiji takvo mjesto ne postoji. Tu se ponovno vraćamo na priču o ”managerici ” koja je zajedno sa suprugom Zlatkom odlučila da idu na sve ili ništa. Naime, svaki odlazak na najbliže moguće gabaritima zadovoljavajuće plivalište iziskivalo je nove velike troškove. Prvo i najjeftinije rješenje bilo je odlazak na orahovačko jezero gdje je Zlatko neko vrijeme skupljao kilometre i formu. No u zimskom periodu voda iz tog jezera se ispušta, a početkom godine zbog radova jezero trenutno uopće nije u pogonu. Nova lokacija za plivanje nakon toga su bile daruvarske, a zatim i bizovačke toplice. I jedne i druge mogle su donekle poslužiti no idealna lokacija za treninge pronađena je tek u Mađarskoj na bazenima u Barču.

Svi ti problemi su svladani, plan je u potpunosti proveden i  Zlatko je tri dana prije 3.srpnja otputovao u Austriju na posljednje pripreme prije same utrke. Svi misle da se utrka sastoji od tri navedene discipline, no kako nam je otkrio, tu je i četvrta – prehrana za vrijeme same utrke. I ako tu samo malo promašite ili premašite  s unosom potrebne hrane – goriva u organizam i tu može doći do neočekivanog kraha. S plivanjem u prekrasnom jezeru Worthersee  Zlatko nije imao problema tek malo potkraj dionice kada je gužva u dubinom plitkom cilju i zamuljano dno podiglo oveću količinu blata. Uslijedio je prelazak na bicikl i duga vožnja živopisnim klagenfurtskim krajolikom. Taktika je bila pojačavati na brdima, a na ravnim dijelovima držati zacrtani prosjek od nekih 30 km/h. I odlično ga je išla. Rijetko tko ga je prestigao, a čak kaže da je imao želju još pojačati vožnju no zbog maratona koji ga je čekao u posljednjoj dionici ipak je odlučio ne riskirati. Sam maraton također je prošao bez previše muke no ipak jedna kriza potkraj utrke bila je izgleda neizbježna. A kad je i nju prebrodio znao je da ga nitko više ne može spriječiti u ostvarenju životnog sna. Supruga, djeca i brojna ekspedicija navijača u vidu već spomenute rodbine čekala je u cilju. Veselje je bilo neopisivo, a trenutak definitivno za sva vremena. Počele su stizati čestitke sa svih strana od svih znanih i neznanih, a i na njih se osvrnuo tijekom gostovanja u našem eteru. ”Kad sam krenuo u taj Ironman, mislio sam to zadržati samo za sebe, nisam se nadao da će to baš toliko odjeknuti u javnosti. Sve me je to jako iznenadilo. Kad su mi počeli javljati o svim tim silnim porukama podrške, a kasnije i čestitkama, nisam mogao vjerovati, ali naravno da mi je bilo drago i puno mi je to značilo. S obzirom da ne koristim društvene mreže iskoristio bih i ovu prigodu da im se svima od srca zahvalim na tome.” – kazao je ovaj svima dobro znani sportaš i prosvjetni djelatnik iz Mikleuša, možda i puno poznatiji pod nadimkom Kec.

Ako ste sumnjali, niste trebali. Tu nije kraj Kecovih pothvata. Nekoliko dana po završetku priče zvane Klagenfurt zasjedao je, kako nam je rekao, kućni savjet. Na tom ”savjetu” pala je nova odluka i novi cilj. S obzirom na trenutnu super formu šteta bi bilo istu tek tako ispustiti pa je Kec odlučio kompletirati zbirku. Olimpijski duljinama najkraći Ironman već je prekrižen  kao i ovaj najteži i najdulji puni Ironman. Preostao je još onaj ”srednji” imena 70.3 (duljina utrke u miljama), i on je ta nova lovina koju će Šantić napasti već ove godine. Ono što je novo u tom planu je podizanje letvice za još pokoji centimetar više. Tako je Kec ovdje zacrtao preći ukupnu dionicu od 113 kilometara za manje od 5 sati i 30 minuta.  Najteži dio plana već je ostvaren, ”kućni savjet” dao je zeleno svijetlo, pušten je ”bijeli dim”, a ostalo će Kec lako riješiti …

Damir Jukić