IN MEMORIAM: Preminuo slatinski akademik Viktor Žmegač (21.3.1929.–20.7.2022.)

Danas nas je u 94. godini napustio naš veliki Slatinčanin Viktor Žmegač, istaknuti akademik i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, ponajveći hrvatski erudit humanističkog usmjerenja i dugogodišnji suradnik Matice hrvatske. Dobitnik je brojnih hrvatskih i inozemnih nagrada za pojedinačna djela, kao i za životno ostvarenje u cjelini.

Žmegač je rođen u Slatini 21. ožujka 1929. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku. Studij germanistike i jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a germanistiku i muzikologiju studirao je u Göttingenu u Njemačkoj.

Od 1971. do umirovljenja radio je kao profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a  gostovao je i na stranim sveučilištima u Njemačkoj i Austriji. Od 2002. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Međunarodni ugled stekao je kao germanist, pišući na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Hrvatskoj znanosti dao je veliki doprinos, a svoju ljubav prema Slatini pokazao je kroz brojne donacije Zavičajnom muzeju Slatina. Premda njegovim odlaskom završava jedna cijela epoha i ostaje teško nadoknadiva praznina, njegove nas brojne knjige pozivaju da ih ponovno pročitamo i poslušamo što nam je imao reći.

Dragi gospodine Žmegač, uvijek ćemo se sjećati ugodnih trenutaka provedenih s Vama! U ime svih djelatnika Zavičajnog muzeja Slatina i i Slatinskog informativnog centra obitelji Žmegač dajemo iskrenu sućut.

U trenutku kad sam, nedavno, u Vijencu pročitala Viktorov tekst o Đurđenovcu, rasplakala sam se. (Da, veliki Viktor Žmegač je zahtijevao da ga zovem imenom.) Pomislila sam da se tekstom oprašta od našeg skromnog industrijskog naselja u kojem kao jako mlad čitao Kafku na njemačkom. Zašto je bilo tako, ne znam. Viktor nije bolovao. I sinoć sam započela razgovor o njemu. Ne znam po koji sam put Pavlu opisivala svoje zaigrano čuđenje sa svime što je vezano uz obitelj Žmegač. Zastajala sam, kao djevojčica, često uz Žmegačevu vilu. Radovala bih se kad bih u dvorištu ugledala gospođu uređene sijede kose i u haljini na cvjetove. U našoj maloj provinciji žene njezinih godina odijevale su se u tamne haljine. Supruga pokojnog liječnika Žmegača govorila je njemački i bila je majka dvojice sinova. Stariji je bio nastavnik u našoj osnovnoj školi, a mlađi, imenom Viktor, veliki znanstvenik u Zagrebu. I oni koji ga nisu poznavali, divili su mu se. Priču o njegovu uspjehu stariji su prenosili na mlađe. I mi smo rasli, u hodu širili svoje staze jer smo znali da je netko velik hodao njima prije nas.

Meni je bio podrška na hodnicima Filozofskog fakulteta. Prepoznavao je strahove, širio ruke i uvjeravao me da ono što radim itekako ima smisla. Znao je, pozivajući me za govornika na promocije svojih knjiga, da to treba meni. I zahvaljivao je, premda nije trebao. Itekako sam svjesna da u meni nije vidio samo osobu koja tumači napisane rečenice nego i nekoga tko zna kakvu hladovinu pruža đurđenovački park u vrućim srpanjskim danima.

Zahvalna sam ti, Viktore, na svakoj sekundi, na svakoj upućenoj riječi. U tvojoj blizini svi smo postajali veći. A ti si bio viši od svih nas, i svih njih. Jer, daroviti se ne plaše kad slabiji uz njih rastu.

Već dugo ne volim ljeto. Odnosi nam one bez kojih će naša kultura nalikovati građevini kojoj je netko ozbiljno dotaknuo nosive zidove. I ako se u čemu ova naša kulturna scena slagala, slagala se u tome da je Viktor Žmegač prvi. Postoji Vrijeme Viktora Žmegača i Vrijeme poslije njega. Jedina periodizacija koja upisuje istinu i koja ima smisla.

Spavajte mirno, poštovani profesore, spavaj mirno, dragi Viktore. Prošetat ću uskoro ponovno uz tvoju đurđenovačku kuću. Kroz njezina vrata zauvijek će se izlijevati ponos. Bit će tako, vjeruj mi, dok god budem mogla svjedočiti.