Icon i trostruki Ironman Zlatko Šantić gost Radio Slatine

“Zlatko Šantić is Icon!” – rekao je mistični glas iz zvučnika tamo negdje oko ponoći 2. rujna 2023. na 3 000 metara blago maglom obavijenom vrhu Carosello u Italiji… No idemo odmah naglasiti. Teško da bi se Zlatko tamo uspeo da nije imao bezuvjetnu podršku managera i supruge Maje. Njezine zasluge u cijelom ovom Zlatkovom sportskom i životnom pothvatu su ogromne.

“Bez nje ne bi bilo ni završetka ove utrke. Ova utrka koncipirana je na način da vam je potrebna direktna podrška. Nije poput Ironmana gdje vam je sve servirano na dlanu. Ovdje si morate organizirati svu prehranu, hidrataciju, plus što zadnjih deset kilometara uspona na maratonu morate imati pratnju, a tu je upravo Maja bila sa mnom kada smo zajedno kročili na vrh. Njezin udio u tom svemu je praktički neizmjeran. Od same potpore prilikom dugih priprema, organizacije, pa sve do preuzimanja mog dijela roditeljskih obveza” – još je jednom Šantić želio zahvaliti na svemu svojoj supruzi Maji.

A da bi Šantić uopće došao do tih konačnih 18 sati i 39 minuta toga 2. rujna u gotovo uvijek hladnom Livignu valjalo je pomno isplanirati praktički svaki dan prošle i ove godine, voziti slalom između poslovnih školskih, zatim nimalo lakih obiteljskih obveza, i naravno onih bez kojih bi uopće bilo nezamislivo doći na start u plićak ledenog jezera Gallo… valjalo se je itekako dobro pripremiti. Ta priča zakotrljala se praktički odmah po završetku Ironmana.

“Pripreme za ovu ekstremnu utrku trajale su 9. mjeseci. Nakon svega proživljenog u Livignu slobodno mogu konstatirati da je Ironman ”mala beba” za ovu vrstu utrke, a da pri tom nimalo ne podcjenjujem težinu i zahtjevnosti Ironmana. Ove pripreme bile su specifične iz razloga što se Icon odvija u potpuno drukčijim vremenskim uvjetima i na velikim izmjenama visinske razlike. Jezero GAllo je ekstremno hladno, a ja u takvim temperaturama nikad prije nisam plivao, a niti sam ikad bio na tim visinama gdje se bicikliralo i trčalo. Papuk je bio taj gdje sam odrađivao biciklističke dionice priprema. Na Papuku sam imao približnu temperaturu, ali ni približno visinu koja me očekivala na Iconu. Jedna dionica biciklističke utrke išla je preko poznatog vrha Stelvio, inače uspona dugog 25 kilometara uz 1800 metara visine. Drugi u Europi uspon počinje na 900 metara nadmorske visine i ide sve do skoro 2 900 metara. Što se tiče plivanja za razliku od prošlih priprema većinu sam odrađivao u orahovačkom jezeru, a nešto manje u bazenima mađarskom Barcsa. Također plivanje ovaj puta nije bilo u prvom planu jer se radi o tehničkom sportu pa nisam želio trošiti vrijeme, a niti novac, kojim bi dodatnim treninzima možda i dobio pokoju sekundu napretka već sam se odlučio više bazirati na bicikl i trčanje, a što se u konačnici ispostavilo odličnom odlukom jer sam “preživio” tih početnih 3 000 ledenih metara plivanja i zatim se lagodno posvetio dionici bicikliranja gdje ustvari nekako upravo na Stelviju i tek počinje prava utrka.”

Osim fizičkih paralelno su se odvijale još jedne isto tako važne pripreme.

”Osim obaveznog odmora tu je i prehrana u vidu hidratacije i unosa kalorija kako za vrijeme, a tako i nakon treninga. Kako tijelo pripremate fizički za sve što ga čeka, tako ga i unosom hrane – goriva ispitujete i pripremate za rad u tim zahtjevnim uvjetima. Kad dođe utrka želudac mora biti spreman za tu vrstu kalorija poput izotonika, gelova i lako probavljivih čokoladica. Ako tu niste pogodili dobar omjer unosa može doći do ogromnih problema. ”

Šantić je sa svojom ekipom stigao u Livigno tri dana prije utrke gdje je uslijedilo upoznavanje s krajolikom, kratka aklimatizacija, prijave te instrukcije organizatora. U nekoliko rečenica i nas je upoznao sa svojim impresijama Livignom.

“Livigno je raj za avanturiste smješten u idiličnoj dolini na nekih 1 800 metara nadmorske visine. Raj je za bicikliste, tako i za trkače, ali i za sve turiste željne odmaka od užurbane svakodnevice i aktivnog odmora u živopisnom prekrasnom ambijentu ovog inače i poznatog skijališta. Pravo turističko mjesto koje radi 365 dana u godini, a u kojeg sa svih strana svijeta stižu poznati i manje poznati sportaši kako bi odrađivali svoje pripreme. Temperature su preko dana oko 13, 14 Celzijevih dok preko noći padaju skoro do ništice.”

I onda je stigla subota. Buđenje u nekih 3 sati ujutro, zaduživanje GPS-a, navlačenje neoprenskog odijela za plivanje i dolazak u mrklom mraku u društvu još takvih 170 “ljudi – žaba” u plićak jezera Gallo. Toj rijetko viđenoj sceni još veću dozu spektakularnosti daju svjetleće bove koju svaki natjecatelj ima vezanu oko noge poradi lakšeg lociranja u slučaju potrebe za ukazivanjem pomoći.

“Ta situacija je bila dosta kaotična. Mrak je, ništa se ne vidi, tu su tek logorske vatre na obali za malo se ugrijati. Temperatura vode, oko 12 stupnjeva, meni je bila izrazito hladna no na svu sreću pomoglo je navlačenje dva para neoprenskih čarapa. Kasnije kad je utrka krenula nakon očekivane gužve i ponekog udarca u tijelo polako je hladnoće nestalo no nakon izlaska iz vode uslijedio je veliki šok kojeg je valjalo prevladati, a na kojem su već neki natjecatelji potpisali kapitulaciju…”.

Plivanje na Iconu je svojevrsni prvi filter jer po izlasku iz već ledene vode dolazite na vanjskih 3 Celzijeva stupnja gdje tijelo, htjelo ne htjelo, podlegne hipotermiji pa ga valja što brže ugrijati i pripremiti na sljedeći izazov prelaska na bicikl. Osim te borbe s vlastitim tijelom valjalo se je i dobro orijentirati u čemu jedan nespretni natjecatelj nije uspio pa je plivao mračnim jezerom čak nekih 5 kilometara dok nije pronašao izlaz do obale…

Oko 6 sati uslijedila je prva tranzicija u velikom šatoru uz pomoć svog “support teama”, grijanje tijela i polazak u osvajanje Alpa i vrhova. Kao novaku u ovakvoj vrsti ekstremnog triatlona Šantiću je svaka nova informacija bila i više nego korisna. Jednu takvu zlata vrijednu dobio je dan ranije od iskusnog kolege triatlonca koji mu je preporučio da po izlasku iz vode konzumira topli čaj kako bi se što prije utoplio. Lagano drhteći od hladnoće Šantić je ispio topli napitak i već nakon 15 minuta bio spreman za sljedeći izazov Icona.

“Sva sreća što vrlo brzo na dionici biciklističke utrke od 198 kilometara dolazi uspon pa je to itekako pomoglo dodatnom vraćanju tijela na radnu temperaturu. Već nakon 15 kilometara put nas je odveo u obližnju Švicarsku gdje je također prolazio jedan dobar dio biciklističke rute popraćen s dva, tri zahtjevna uspona, a zatim povratak nazad u Italiju gdje je tek čekao uspon na famozni ultra zahtjevni Stelvio. Zanimljivost, ali i otegotna okolnost ove utrke je i ta što nema zatvaranja prometa već normalno sudjelujte u istom uz masu vozila poštujući prometna pravila i signalizaciju. A magični Stelvio ne privlači samo bicikliste već i motoriste, automobiliste, posebice ljubitelje oldtimera, tako da praktički nema vozila koja se ne mogu vidjeti na Stelviju. Užasna je gužva na tim cestama. Malo malo su radovi, u gradovima valja stajati na semaforima, stil vožnje pravo talijanski, svatko pretječe svakog pa je i tu valjalo zadržati visok nivo koncentracije. Sve to vrijeme iza ili ispred mene u vozilu je bio i moj support team odnosno vođa tima supruga Maja, zatim vozač šogor Tihomir, a bila je tu i nećakinja Iva. Oni su mi skroz bili praktički nadohvat ruke kad god mi je nešto trebalo, bilo hrana, bilo hidratacija, bilo odjeća,  bilo čak i brzinska masaža za koju se također ukazala potreba.”

Uspon na Stelvio je i donio najveće probleme Zlatku na ovoj utrci. Za vrijeme planiranog kraćeg odmora prije uspona počeli su želučani problemi i nesnosni grčevi. Razlog je bio prekomjeran unos kalorija.

“Grčevi su potrajali nekih sat i pol vremena no pomišljanja na odustajanje nije bilo niti jedne sekunde. Kad su bolovi konačno prestali sve je bilo puno lakše pa tako i konačno osvajanje mitskog Stelvija.”

Svladao je Zlatko Stelvio, ali i još jedan nimalo lak vrh i uslijedio je finiš biciklističke dionice i dolazak na posljednju tranziciju. Ostalo je još ”samo” istrčati maraton no borba s vrhovima i grčevima na biciklističkoj dionici te neplanirani duži odmori donijeli su i drugi, u tim trenucima puno veći problem. Naime svaka dionica imala je svoj vremenski limit kojeg je valjalo proći kako bi se ostalo u utrci, a vrijeme definitivno nije bilo Zlatkov saveznik u trenucima početka maratona. Trebalo je do 21 sat pretrčati 30 kilometara kako bi ostao u utrci pa je morao umjesto planiranog ritma od oko 6 minuta i 30 sekundi po kilometru morao stisnuti gas i držati tempo od nekih 5:30 pa do 6 minuta, a u čemu je na koncu i uspio stigavši pola sata prije do te točke.

“Na toj lokaciji me dočekala supruga Maja koja mi se priključila na tim posljednjim kilometrima. Taj posljednji dio maratona je bila praktički šetnja jer dionica ide strmom skijaškom stazom. Počeli su tad i bolovi u vratu no nekako je sve bilo lakše kad sam znao da je Maja tu uz mene.”

I iz mraka se kočoperio 3 000 metara visoki Carosell. Duboko u dolini vide se svijetla Livigna, a dobro poznati glasovi i strašno emotivno navijanje bližnjih bili su znaci da je Zlatko jako blizu i da je uspio. A čuo se i  onaj mistični glas i još mističnija glazba s početka priče.

“Sam dolazak na ciljnu ravninu je poseban osjećaj. Posljednji metri donose uspon od nekih 30-40 posto strmog uspona no odnekud se pojavio sav taj silni adrenalin koji me je praktički ponio gore do samog vrha po lentu namijenjenu svakom onom koji uspije proći ciljem. Tu je još jedna zanimljivost. Svatko tko uspije proći maraton do 21 sat i kasnije doći do Carosella dobiva bijelu majicu dok oni koji nisu stigli do spomenutog termina trče po Livignu do pune dužine maratona i dobivaju crnu majicu Icon.”

“Sve u svemu bilo je to prekrasno iskustvo. Naravno, vrlo organizacijski i financijski zahtjevno, a još više fizički i mentalno.”

Osim support teamu želio je još jednom Zlatko zahvaliti i ostalima iz pratnje točnije ekipi u pripremi koji su također dali svoj veliki obol ovom njegovom velikom uspjehu, sestri Snježani, nećaku Dominiku i njegovoj obitelji Melanie, Ianu.

U utrku Icon krenulo je 170 triatlonaca, 90 ih je završilo, a među njima i na 81.mjestu i Zlat.ko Šantić. Inače tek drugi, ali i najbrži, Hrvat koji je uspio završiti ovu jednu od najtežih svjetskih utrka.

“Ja sam super zadovoljan svime pa tako i plasmanom. Pobjednik utrke bio je domaći dečko iz Livigna koji se inače profesionalno bavi triatlonom i od njega živi, a imao sam čast drugi dan ga i upoznati te nakratko i popričati s njime.”

Zadnje dvije godine Zlatko je konstantno bio u pripremama za natjecanja. Uspješno je završio sve tri dionice Ironmana, a evo sada i ikonski Icon. Kaže da sad ipak želi malo odmoriti, a onda polako početi pripremati. Prvenstvo svijeta u ekstremnom triatlonu zove se Norseman i odvija se u hladnoj Norveškoj, a Zlatko ga želi jednog dana završiti…

Damir Jukić