Heklanje je IN sa Snježanom Kaurić

Ručni radovi naših baka su vrijednosti koje trebamo posebno čuvati jer je u njih uloženo puno vremena, volje i ljubavi. Snježana Kaurić je od svoje bake naslijedila vještinu i ljubav prema heklanju. Od malih tabletića, čipki i stolnjaka uz malo mašte i puno ljubavi i volje, ona doslovno “ishekla” sve što vidi. To je bio i više nego dovoljan povod da ju ugostimo u našem studiju i ispričamo još jednu dobru priču.

– Kao djeca smo se igrali kod omame (bake) koja nas je čuvala. Imala je tu neku posebnu nazubljenu iglu i konac i uvijek je nešto plela. Nije nam dala blizu igle da se netko od nas ne ozlijedi. Ja sam uvijek sjedila kraj nje i gledala. Bilo mi je čarobno kako ona od običnog klupka konca izrađuje nešto tako lijepo. Najveća čar je bila u tome što cijeli proces teče sporo i uradak ne vidiš do trenutka dok on ne bude gotov – govori nam Snježana te nadodaje da je ubrzo počela učiti heklati od bake koja je bila jako dobra učiteljica s puno strpljenja. Žao joj je samo što nije sačuvala njenu famoznu heklaricu s kojom ju je sve naučila.

– Moj prvi uradak je bio tabletić s volanima koji se ni dandanas ne može izravnati. Vjerojatno sam nešto krivo izbrojala kada sam heklala, ali sam bila jako ponosna kada sam ga napravila. Kasnije sam, naravno, željela heklati i veće stvari. Heklala sam čipke za regal za stakleni dio, milje za stol, čak i velike stolnjake. Odvažila sam se i na zavjesu.

– Osnova heklanja je heklanje lančića na način da se heklaricom provlači konac. Ima tu razbrojavanja i formiraju se stupčići. Teško je ovako dočarati osnove na neviđeno, ali tko je imalo u heklanju znat će da je za cijelu priču ključna matematika, odnosno brojanje i množenje. Tako da možemo zaključiti da su naše bake morale biti dobre matematičarke, ako su željele da njihov rad ispadne onako kako treba. U ta davna vremena do novih mustri se dolazilo posuđivanjem. Išlo se i na vašare u susjednu Mađarsku i tamo su se mogle pokupiti nove ideje i koja je žena bila vična da upamti, mogla je po dolasku kući pokušati to i “kopirati”. Kasnije su se pojavili časopisi u kojima su se mogle pronaći baš sheme za heklanje i to se pratilo. Tako da možemo reći da su žene koje su se tim bavile uvijek bile u trendu i pratile novitete – nastavlja Snježana.

Nakon puno čipki, stolnjaka, tabletića i miljea, Snježana je na nagovor prijateljice Svjetlane Bokun došla na zajedničku ideju da počne praviti anđele. Na prvu joj se to činilo komplicirano, ali isto tako je bio novi izazov.

– Trebalo je vremena da savladam tehniku, ali nakon nekog vremena me krenulo i stvarno sam ih s voljom heklala. Mogu samo reći da sam ih brojala do 50, a dalje nisam. Kada napravim anđela tu nije kraj priči. Treba to na poseban način uštirkati, treba misliti na svaki detalj jer anđeo treba stajati kao figura. Poseban problem je prašina pa ih često motam u celofan ili stavljam u prozirne kutijice – sa žarom objašnjava Snježana.

Nakon anđela Snježana je počela izrađivati i unikatne ženske torbice koje isto imaju svoju posebnost, a onda se odvažila izrađivati i cvijeće i to orhideje.

– Posebno me veseli sastavljanje cijelih grana. Orhideja se hekla latica po latica tako da cijeli proces dugo traje. Dugo traje i formiranje grana pa to nekad traje i dugo u noć. Jednu sam napravila prijateljici za poklon i ona ju je stavila u prozor s pravim orhidejama. Zgodno je bilo čuti komentar kako je jedna gošća izdaleka pomislila da je to prava orhideja – kroz smijeh nam priča Snježana te nastavlja kako je pravila i ruže, ali posebnu čar joj imaju božićne zvijezde koje su stvarno prava remek djela.

Snježana je nedavno postala baka malog dječačića Adrijana, pa su se počele heklati hobotnice, zmije, mede, mišiće, zeke i bit će tu puno stvari. Kad naraste vjerojatno će tu biti i nekakvih autića i baka je tu da sve realizirala.
Zahvaljujući društvenim mrežama Snježana ima jako dobru komunikaciju sa zaljubljenicima u heklanje širom svijeta i sada je puno lakše doći i do ideja i do shema.
Otkrila je da u tim heklajućim vodama ima čak i muškaraca koji također heklaju i sami izrađuju svoje sheme, tako da heklanje nije u svijetu nešto što rade samo žene.

– Ja heklam jer volim i jer me to opušta. Nikada nisam u tome vidjela nekakvu financijsku korist, osim one osobne. Kada svoj rad dovršim i kada ispadne onako kako sam zamislila. Ta sreća nema cijenu. Isto tako volim kada nekom svoj rad poklonim, jer znam da sam poklonila nešto što sam sama izradila i što je mojih ruku djelo.
Snježanin plan je izraditi kompletne jaslice sa svim detaljima, ali treba pomno razraditi ideju jer je vjerojatno zamislila nešto posebno.

– Ljudi, radite ono što volite. Ako je to i neka vrsta ručnog rada kao što je heklanje, uživajte u tome. Ono što napravite to je vaših ruku djelo, unikatno i jedino na svijetu – poručila je Snježana na kraju našeg druženja.

Potiho je zaiskrila ideja o nekoj budućoj izložbi gdje bi Snježana i žene koje se bave sličnim tradicijskim ručnim radovima dobile priliku pokazati što i kako rade. Mi joj želimo puno uspjeha, da joj se ostvare sve zamisli i da dalje pravi čaroliju svojom heklaricom.

(Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar)