Gita Špoljarić ponovno ozaruje slatinske obraze: Slatinčanka jedina predstavnica pisane riječi iz VPŽ na državnoj razini smotre Lidrano
Svi smo odmah nakon čitanja izdvojili tvoj rad, riječi su predsjednice povjerenstva za prosudbu literarnih radova i priznate virovitičke književnice Vlaste Golub na županijskoj razini Lidrana. Da spisateljica prepoznaje spisateljicu, potvrdili su i članovi državnog povjerenstva te je učenica Osnovne škole Eugena Kumičića Slatina, Gita Špoljarić druga od 30 učenika pozvanih na državnu razinu smotre Lidrano i jedina je predstavnica pisane riječi iz Virovitičko-podravske županije.
Ovo nije prvi njezin uspjeh – osim što je i prije tri godine radom Jabuka, kruška… naranča sudjelovala na državnoj razini ove manifestacije umijeća poznavanja i korištenja riječi, prošle je godine njezin rad Sedamdeset koraka osvanuo na naslovnici Saveza društava Naša djeca kao prilog podizanju svijesti o problemima s kojima se suočavaju imigranti, a i Nakladnička kuća Ljevak je prepoznala njezin talent nagradivši taj rad kao najbolji od 50-ak pristiglih iz raznih krajeva Lijepe Naše. Taj je izbor članica povjerenstva Nada Mihaljević, poznata spisateljica romana za djecu, popratila riječima da je Gita s 13 godina već autorica objasnivši tu apoziciju zaokruženošću i unutarnjom koherencijom napisanog teksta. Radom Jedan glas osvojila je Natječaj Poznajem dječja prava slatinskog ogranka DND-a, a priču za svoju prvu slikovnicu (Dobra priča bez naslova u koautorstvu s ilustratoricom Sunčicom Lovrić) napisala je s jednoznamenkastim brojem godina.
Ravnateljica OŠ Eugena Kumičića Božica Majhen poslala je rad Jabuka, kruška.. naranča tadašnjoj ministrici MZO-a Blaženki Divjak koja je zahvalila Giti na umješnom i osviještenom, ali nadasve korisnom kritičkom prikazu cjelovite kurikularne reforme, dok ravnateljica zahvaljuje na unesenoj originalnosti u različite projekte i izvannastavne aktivnosti, a i nastavu općenito. Gita sada ima jednogodišnji staž tinejdžerice s mnogo mudrijim i iskusnijim pogledom na svijet. Njezina mentorica Marijana Toplak navodi kako je Gita nevjerojatno perceptivna osoba te da dubinu i nijanse međuljudskih odnosa uočava, opisuje i objašnjava bolje od mnogih odraslih (za što je, u jednu ruku, zaslužna i činjenica da Gita mnogo čita), a u tumačenju ljudskog ponašanja i dalje zadržava kritički promišljen optimističan stav koji pretače i u vlastito ponašanje. Zato i jest jedna od članova u Mreži mladih savjetnika, tijelu koje je oformljeno od strane Ureda dječje pravobraniteljice a čije je, sigurna je mentorica, Gita i um i srce (ili bar njihov nezaobilazan dio).
Vijuge rade i krv kola i u gospođi Poropat, naslovnoj junakinji rada koji je zaslužio plasman na Lidrano, najugledniju smotru dječjeg literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva, a takav utjecaj Gitin pripovjedač u prvom licu muškog roda ima i na čitatelje. Takav utjecaj općenito ima Gita Špoljarić na ljude.
(mf/Izvor: OŠ E. Kumičića Slatina, učiteljica Marijana Toplak)
Gospođa Poropat
Metalne posudice. Šprice i tekućine. Boce s velikim, plavim naljepnicama iz kojih vire velike igle. Vatice i zavoji u plastičnim kutijama. Štapići za grlo nalik na sladoledne. Stetoskopi, prozirne cjevčice i žuti post-it papirići. Samo neke od stvari koje se nalaze kod liječnika. Bolnice su još veća panika – zidovi oličeni bljedunjavom zelenom (uz pristajući, također zeleni linoleum), plastična sjedala u čekaonici i sanitarni papir na ležaljkama poslaganim gdje su potrebne. Osjetim miris bolnice.
Dok žustro prolazim hodnikom i pokušavam pronaći traženu sobu, gledam ravno i ne obazirem se na one koje imaju otvorena vrata. Medicinska sestra me zaobilazi kako bi ušla u jednu takvu sobu. Odjevena je u bijelu kutu s karticom na košulji i na nogama ima bijele klompe. Čuje se i poneko dijete kako zaplače i telefon koji ne prestaje zvoniti. Nitko se ne stiže javiti. Na sivim vratima sa svoje desne strane ugledam broj 275. Lagano pokucam da ne prestrašim majčinu cimericu. Ulazim unutra i vidim da majka spava. Buket cvijeća stavim u vazu koja se nalazi na njezinom ormariću. Podignem vazu i vlažnom maramicom prebrišem površinu ormarića na kojem se nalaze dva modna časopisa koje sam donio prošli put. Lagano pokrijem majku bijelim bolničkim pokrivačem. Djeluje opušteno. Trudim se ne gledati flastere i cijevi. Soba je relativno čista. Nema vidljive prašine i podovi su obrisani. Sjednem na stolac blizu vrata.
Gospođa koja je u sobi s majkom oporavlja se od blažeg moždanog udara. To ga ne čini ništa manje strašnim. I ona drijema. Svaki put kada ju dođem posjetiti, majka mi govori sve detalje o gospođi Poropat. Ostavila je muža kada je imala pedeset i osam godina. Objašnjenje – nije joj odgovarao. Trideset i četiri godine braka ostavila je kao opušak cigarete. Sada, svoje opuške mora odmah papučom ugasiti i baciti kroz prozor kako ju medincinske sestre ne bi uhvatile. Promatram njezin ormarić. Na njemu je crveno ogledalo i mala bilježnica A5 formata. Ponekad ju samo uzme u svoje staračke ruke i piše. Ne trudi se nositi naočale. Ako je nešto u novinama doista hitno, iz prve ladice izvuče izgrebene pepeljarke (ponekad i pepeljaru za opuške) i čita. „Obična kućanica koja se proglasila spisateljicom“, jednom mi je rekla majka. Uvijek me zanimalo još više o gospođi Poropat. Vrlo je samozatajna. Zatvorena. Mnogo spava, dugo. Po noći često ostaje dulje budna popunjavati redove u svojoj bilježnici. Zato gotovo cijeli dan spava. Ustao sam sa stolice i uzeo bilježnicu. Trudio sam se vrlo tiho pritvoriti vrata da se ne probude. Nisam si mogao pomoći. Okrenuo sam korice i počeo čitati.
Prvo neobično što sam primijetio – nema datuma. Samo počinje. Piše ovako: „Ovdje su dani sumorni. Podsjećaju me na bivšeg muža. Po cijeli dan je samo ležao i čitao novine. Nije mi se dalo razgovarati s njim. Zato sam ga ostavila – što će mi, takav lijen, zgubidan. Svejedno sam sve sama radila. Odvažna sam i znam što želim. Spremila sam se i otišla. Pristojno ga pozdravila na izlazu. Pogledao me izbezumljeno i počeo ustajati iz naslonjača. Nisam se obazirala na njega – samo sam otišla. Ne brojim godine od tog dana. Previše ih je, ne da mi se voditi računa o nečemu nebitnom. Prezime sam ostavila – on se često znao žaliti da zvuči priprosto, ali meni se sviđa. Sjećam se da je tih dvadesetak godina prije dolaska u bolnicu bilo najbolje razdoblje moga života. Prije negoli sam otišla, uzela sam dio novca koji je držao ispod flekavog madraca na kojemu je spavao. Taj novac je bio dovoljan da kasnije uvjerim vlasnika nekog kućerka da mi ga proda. Taj je kućerak postao moj dom. Bio je ljepši nego onaj u kojem sam živjela s mužem. Imao je namještaj od tamnog hrasta i veliku vitrinu na ulazu. Sve je bilo čisto i namješteno. Kao da me čekalo. Od tamo nisam htjela otići, nije ni bilo potrebno jer tek sam se tu osjećala kod kuće.
Kako ležim na ovoj plastičariji, tako sam mogla ležati u svom krevetu. Barem bih mogla raditi što hoću, ne da mi neki stroj i mala ženska u bijelom kaputiću kažu što smijem i što ne smijem. Toga sam se dovoljno naslušala od onog mangupa kojeg sam ostavila. Opet sam zatvorena u ovoj rupi. Često čitam što namjerno sitno piše na prozirnim vrećicama na koje me priključuju. Moram znati što u mene stavljaju. Zaključila sam da se to sve može izliječiti s malo svinjske masti i rakije, ali, kada sam to izjavila, došli su me promatrati kako ne bih opet pokušala sve te aparate sa sebe otkopčati. Svi ti ljudi misle da se ne znam brinuti o sebi. Znala sam što je dobro za mene kada sam otišla od muža i pronašla novi dom. Kada su me ovamo dovezli, sa sobom sam ponijela svoje stare bilježnice. Sada njih krijem ispod ovog madraca jer one su moje najveće blago. U njima sam ja. Nije mi dao priliku da rastem iznutra. I profućkao je prilike koje sam ja njemu dala.“
Tu završava. Iako spava, svejedno ne mogu doći do ostatka bilježnica koje krije ispod madraca. I ovo me zadovoljilo. Ostavio sam majku da spava, bilježnicu vratio na isto mjesto i otišao. Morao sam se spustiti niz ružne stepenice i propustiti nekoliko užurbanih zdravstvenih djelatnika. Ponovo dolazim posjetiti majku za nekoliko dana. Do tada razmišljam o prošlosti gospođe Poropat.
Ulazim u sobu, a u krevetu blizu majčinog leži druga gospođa. To nije gospođa Poropat. Majka, nekako žalosna, pozove me bliže k sebi da mi nešto potiho kaže. Gospođa Poropat je odvezena jučer. Preminula je od posljedica onog „blažeg“ moždanog udara. Sav u ljutnji, tuzi i nevjerici, upitam majku zna li što o ostatku njezinih dnevnika. „Nitko nije došao po njezine stvari, ali svoje bilježnice je ostavila meni. Rekla mi je da nema nikoga tko bi došao po njih. To je bio naš posljednji razgovor.“ Počeo sam kopati po teškim ladicama majčinog ormarića. U drugoj ladici pronašao sam ostatke njezina života. „Njezino blago“, kako je pisala u svojim zadnjim rečenicama. Pronašao sam desetak jednakih bilježnica s izlizanim koricama i izmučenim kutovima stranica. Znao sam što mi je dalje činiti.
Majka se prije godinu dana vratila kući iz bolnice. Sada živimo zajedno. Doduše, u maloj nakladi, ali izdali smo dnevnike gospođe Poropat – dali smo joj priliku da raste.
Gita Špoljarić
