Frduljevo 2019. u Gornjem Predrijevu

Stari je seoski običaj da se dan nakon kirvaja u našim selima uz Dravu pozovu gosti na događaj koji se zove Frduljevo. Domaćini koji su na sam dan kirvaja bili prezauzeti služeći svoje goste, dan poslije mogu s bliskim prijateljima i rodbinom opušteno „potrošiti“ ostatke hrane i pića uz spontanu priču, pjesmu i veselje. Ovaj običaj bio je pravilo od 1950-tih godina, ali ga je prekinuo Domovinski rat i jako ga je teško bilo ponovo pokrenuti.

Tako je ove godine nakon i više nego uspješne jubilarne 10. Mijoljske potkove u organizaciji Konjičke udruge „Mijoljska potkova“ iz Gornjeg Predrijeva, malog sela uz rijeku Dravu održane u nedjelju 29. rujna, a koja je organizacijski plod zajedništva i upornosti nekolicine mještana na čelu s predsjednikom Antunom Puškarićem i tajnikom udruge Tihomirom Horvatinom, održano Frduljevo.

Domaćin Jozina Pušakrić iz Gornjeg Predrijeva nakon Miholja 2019. obnovio je nakon 30 godina stari običaj Frduljevo za sve mještane i prijatelje u svome prostranom dvorištu. Skupila se ekipa domaćih muzikaša veterana iz okolnih sela, vrsnih pjevača i svirača za dušu. Došla je i rodbina sada razasuta po zapadnoj Europi, čije srce gori da se makar za kirvaj vrati u svoje selo. Došli su i stari didaci koji su čitav život radili u tuđem svijetu, na čelu s 90-to godišnjim Jozom Puškarićem, koji su jesen svoga života odlučili provesti u svome selu.

Red je da se nakon ručka okupljena ekipa krene kroz selo pjevajući i plešući, zbijajući šale na svoj i tuđi račun. Ove godine iskorišten je kostur dan prije pojedenog juneta koji je stavljen na malu platon prikolicu koju su vukli i gurali nazočni. Kostur juneta zajahao je „Predrevčan“ Jozo zvani Bandit. Muzikaši se zbog bolnih nogu i godine proizvodnje nisu išli pješice, već su svirali u starom kombiju koji je polako prednjačio pred veselim skupom. Pred zvonikom zaplesalo se je Kukunješće, pa se opet kružno nastavilo kroz cijelo selo do kuće domaćina. Pa opet priča i sjećanja o starim „dobrim“ vremenima, kada smo bili mlađi, a selo naseljeno s puno više ljudi nego danas.

Gornje je Predrijevo staro slavonsko selo uz rijeku Dravu koje je nakon odlaska Turaka ponovo naseljeno sredinom 18. stoljeća naseljenicima iz Banovine, Like i Mađarske. To su obitelji Puškarić, Pinter, Keller, Brozović, Blašković, Mikić, Boljevac, Dvojak, Mađarević, Kokorić, Drokan…
Kažu da je obitelj Grundler došla splavom i rijekama čak  iz Švicarske. Zajedno s Noskovcima i Sopjem govorno je to područje specifične slavonske ekavice.

Sredinom 1930.-tih u selo je bilo najmnogoljudnije sa oko 650 duša. U selu se nakon Prvog sv. rata naselilo i 14 romskih obitelji, 65 duša,  koji su napravili kuće od blata na kraju sokaka prema Dravi. Dobro su se slagali sa seljanima, svaki vikend im svirali kraj zvonika i pravili korita od dravskih vrba. Nažalost, 1942. svi su pohvatani i odvedeni put Jasenovca. Nakon Drugog sv. rata počinje iseljavanje, jer za sve nije bilo posla na poljoprivredi. Posebice 1960.-tih mnogi su muškarci i žene odlazili na „privremeni“ rad u Zagreb, zemlje zapadne Europe, pa čak i u Australiju i Argentinu. Taj privremeni rad potrajao je čitav život, ali zov rodne grude za neke je bio tako jak da su se ponovo vratili živjeti u svoje selo. Danas u selu stalno živi  50-tak osoba, a sezonski i povremeno i do 70. Osim 5-6 momaka i djevojaka u ranim 20-tima u selu žive i 3 predškolca u obitelji Njari i 3 u selu rođene bebe obitelji Marinele i Ivice Eršek koji su se doselili iz Zagreba prije 5 godina. Možda su mali Mihael, Gabriel i Patricija znak obnove i ponovnog naseljavanja ovoga pitomog sela.
(Vladimir Jelenčić)