DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ: U Sopju bijelo platno tka jedino još Marica Grgić
Konoplja je nekad bila i krpa, i stolnjak, i na što si legao, i čime si se pokrio, i što si obukao…
Za vrijeme održavanja tradicionalne folklorne i kulturno-zabavne manifestacije Dravsko proljeće, kojom kulturno-umjetnička društva s područja lijeve mađarske i desne hrvatske obale rijeke Drave zajedno žele očuvati folklornu baštinu i hrvatski identitet stanovništva toga područja, kuće, prozori, balkoni i dvorišne ograde okićeni su ručnicima, stolnjacima i plahtama s tradicionalnim sopjanskim vezom.
Budući da je sve to ručni rad vrijednih žena, pokušali smo naći Sopjanku koja se time još i danas bavi. Doznali smo da se tkalački stan na kome još uvijek nastaju predmeti neprocjenjive vrijednosti svake jeseni i zime čuje još samo u Ulici kralja Tomislava 29, gdje neobične, starinske suvenire izrađuje Marica Grgić.
– Još uvijek se bavim time jer taj posao volim i vraća me u djetinjstvo. Još uvijek se sjećam kako je moja baka snovala, a ja sam sjedila na snovači, napravi za namatanje pamučne pređe, i vozila se na njoj, kao na vrtuljku. Baka i moja mama, Mara Mikić, tada su sadile konoplju, i sve do gotovih ručnika i drugih predmeta radile su same. U to vrijeme sirote su sadile konoplju, namakale je povezanu u snopiće, sušile, i od nje dobivale niti pređe za tkanje. A bogate su kupovale mašinsku pređu.
Marica Grgić po zanimanju je krojačica pa je starinsko tkanje na neki način i dio njezina zanimanja. Tako je počela skupljati stare prsluke, oplećke i druge dijelove narodne nošnje pa je po uzoru na njih i sama počela šivati takve predmete. Pokazuje nam jedan muški prsluk za koji ne zna koliko je star, kaže da ima možda i 150 godina. Taj prsluk služi joj kao mustra za nove koje će sašiti. Time daje nemjerljiv doprinos očuvanju folklorne tradicije, nekaqdašnjih običaja i načina odijevanja. Tkati je naučila od svoje starije jetrve Mare Grgić. Ona je prošle godine preminula i danas više nitko u selu i okolici nema znanja, a moglo bi se reći ni volje, nastaviti taj posao. Neke žene su pokušale, ali nije išlo.
– Ovi stolnjaci sada služe samo za ukras i stavljaju se na stol samo na Božić. Ja tako za Božić okitim cijelu kuću. Jedna moja kćerka jako voli tu starinu pa mislim da će ona čuvati sve to blago. Sve je to satkano iz ispredene pređe, i to je baš izvorno, starinsko platno. Nekad se točno znalo što su nosile starije žene, što snaše, a što djeca, znalo se što se oblači na misu, što na Tijelovo, a što u svatove. Ja to volim i time se zanimam preko zime.
Ima Marica Grgić u ormaru mnogo brižno smotanih i povezanih sukanja od domaćega platna, a pokazuje nam i tkana platna s različitim mustrama.
– Ovo je sitnišac, jer su tu sitne kockice, a ova mustra je prepletanje. Te mustre rade se prilikom tkanja i to je stvarno težak posao. Takvo platno služilo je za svečanu odjeću. Obične, manje krpe služile su kao sudoperi i krpe za brisanje posuđa jer dobro upijaju. Nekad se ništa nije bacalo. Kad se sada spomene konoplja, to je samo droga. A nekad je bila i krpa, i stolnjak, i na što si legao, i čime si se pokrio, i što si obukao…
I ne možemo ne sjetiti se stihova Dragutina Tadijanovića, koji je prije 90 godina opjevao svoju majku pognuta lika i prosijede kose kako je dugo u zimsku, bijelu noć bijelo platno tkala…
(Petar Žarković, Glas Slavonije)
