DRAŠKO ZIDAR POSUDIO JE “GLAS” KNJIZI OLIVERA JUKIĆA: Sve sam priče pročitao u jednom dahu, imamo sličan pogled na literaturu

Ne treba zanemariti činjenicu da su audioizdanja od posebne važnosti za slijepe i slabovidne osobe, smatra Oliver Jukić

Nakon što je koncem prošle godine objavljeno tiskano izdanje zbirka priča Sto lica oporbenog psa Olivera Jukića, nedavno je objavljena i u obliku audioknjige. Osim što je dostupna putem web-trgovine Centra za kreativno pisanje u obliku USB sticka, dostupna je javno i potpuno besplatno na YouTube kanalu Felbar Studija, kao i na mrežnoj stranici marinianis.tv.

Rezultat je to umjetničke suradnje autora zbirke Jukića s poznatim hrvatskim glumcem, članom ansambla Kazališta Virovitica Draškom Zidarom koji je pročitao tekst. Razgovarali smo s dvojicom autora ovoga neobičnog književno-glumačkog pothvata, želeći otkriti je li audioknjiga nastala u vrijeme otežanog kretanja i komuniciranja zbog pandemije koronavirusa potvrda uzrečice – Svako zlo za neko dobro.

Kako je do ove suradnje uopće došlo?

– U doba “prve koronakrize” virovitički pročelnik za društvene djelatnosti Alen Bjelica upitao me hoću li pročitati priče Olivera Jukića koje bi zatim bile izdane kao audiomaterijal. Pristao sam odmah, jer mi se ideja na prvu svidjela, a kada sam pročitao priče bio sam sretan što ću imati priliku raditi tako nešto. Pročitao sam ih, kako se to kaže, u jednom dahu. Kako i sam pomalo pišem, osjetio sam da imamo sličan literarni pogled na pričanje, pomalo nadrealan, humorističan, dokumentaran. Naravno, Oliver se ozbiljnije time bavi, što potvrđuju njegove nagrade i broj objavljenih djela. Poseban izazov mi je bio i to što takvu vrstu posla još nisam radio. Iako sam snimio priličan broj filmova i serija, sinkronizirao dosta crtića, ovo je ipak bilo nešto novo. Oliver i ja našli smo se, i u nekoliko rečenica definirali kako realizirati cijeli projekt.

Kako je izgledala tehnička realizacija u doba, kako kažete “prve koronakrize”?

– Susretljivošću ravnatelja virovitičke Glazbene škole Jan Vlašimsky Damira Mihaljevića dobili smo njihov tonski studio na korištenje, i posao je mogao krenuti. Tonski snimatelj bio je naš kazališni tonac, provjereni Mario Nađ. Uglavnom smo snimali u jutarnjim satima, a kako škola nije radila zbog poznate nam epidemiološke situacije, imali smo mir i sve potrebno vrijeme. Samo snimanje trajalo je približno tri tjedna. Snimljene materijale slao sam Oliveru, koji bi ih preslušao i davao sugestije, primjedbe i slično. Nakon što je materijal snimljen i tonski obrađen, dodano je i malo glazbe radi ugođaja… I to je bilo to.

Djelujete zadovoljni učinjenim?

– Uživao sam radeći ovaj posao i nadam se da nije posljednji. Mislim da Oliver ima još dosta toga za snimanje. Siguran sam da možemo od njegovih priča i romana napraviti nešto što još ovdje nismo radili. Osim audioizdanja, mislim tu i na radiodrame u koje bismo, naravno, uključili i ostale naše glumce koji nisu bez iskustva što se tiče radiodrama.

Kako ste, s glumačkoga profesionalnog stanovišta preživjeli doba lockdowna?

– Moj profesionalni život, srećom, nije stao. U to čudno vrijeme napisao sam Mikeški korona kabare, koji smo i izveli premijerno u dvorištu Palače Pejačević, početkom ljeta. Veliki broj predstava, ljetnih događanja i festivala, nažalost, zbog epidemioloških mjera je otpao, ali, Bože moj, život ide dalje. Trenutačno sam u Zagrebu na snimanju nove serije. Ako sve bude u redu, snimanje će potrajati nekih šest do sedam mjeseci, a onda, ako se koronasituacija smiri, nadam se povratku u kazalište punom snagom. I da, dužan sam Oliveru dati revanš na teniskom terenu…, a onda možemo krenuti u realizaciju audioromana po njegom romanu Revanche.

Autora teksta Olivera Jukića upitali smo što ga je uopće motiviralo da počne s radom na audioizdanju svoje knjige.

– U doba korone bilo je vremena napretek, a koje sam želio iskoristiti za nešto kreativno. Kako su promocije tiskanog izdanja bile otkazane, odlučio sam to izdanje obogatiti i ovom audioknjigom. Lajtmotiv bio mi je Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, koji je u audioizdanju maestralno pročitao Mustafa Nadarević, dajući pričama posve novu dimenziju. Mislim da je upravo to Draško napravio s ovom zbirkom, koja daje jedan potpuno drukčiji dojam kada se sluša. Osim toga, ne treba zanemariti ni činjenicu da su audioizdanja od posebne važnosti za slijepe i slabovidne osobe.

Otkrijte nam svoje planove za budućnost.

– Volio bih i druga svoja djela prezentirati na neki drukčiji način, o čemu je i Draško već govorio. Radiodrame ili audioizdanja nešto je što me jako intrigira, a kao krajnji domet smatram uprizorenje nekog od djela na kazališnim daskama. Mislim da tu postoji dosta mogućnosti, te da bi se od Sudačke nadoknade mogla napraviti zanimljiva monodrama, dok bi Revanche, ili Bablje ljeto, mogli biti sjajni trileri. Ne treba zaboraviti ni priče iz ove zbirke. No, vidjet ćemo što će donijeti budućnost.
(Petar Žarković, Glas Slavonije/Foto: P. Žarković, Kazalište Virovitica)