“Dobre priče”: Uskrsni običaji s kustosom Zavičajnog muzeja Slatina Srđanom Đuričićem

Iskoristili smo pravo vrijeme i ususret uskrsnim blagdanima ispričali “dobru priču” o starim običajima s kustosom Zavičajnog muzeja Slatina Srđanom Đuričićem.

Na samom početku definirali smo sam pojam “običaja” koji su nastali, kako Srđan objašnjava, kako bi se pojasnile određene pojave koje su tadašnjim ljudima na selu bile nejasne.

– Običaji su naše naslijeđe koji su nastali iz potrebe pojašnjavanja određenih situacija, a u njih je utkana i potreba prizivanja dobrih prilika i blagoslova koje su tada bile prijeko potrebne za normalan život koji je bio vezan za obrađivanje zemlje i uzgoj stoke na ovim našim prostorima. Kroz te običaje je protkana i vjera pa tako i dan danas postoje ljudi koji se pri sadnji i uzgoju određenih kultura pridržavaju određenih datuma u vjerskim kalendarima – započinje Srđan te nadodaje da je to osobito izraženo u ovo vrijeme korizme i nadolazećeg blagdana Uskrsa.

Kada pričamo o razdoblju korizme koje je poznato kao vrijeme različitih odricanja i posta, Srđan ističe kako su se nekada ljudi daleko više odricali. Ljudi su tada daleko dublje proživljavali vjeru, a s njom i odricanje. Naši su se preci znatno više odricali hrane, skromnije su se odijevali, a za to vrijeme odricanja izričito nije bilo niti veselja. Tako su nakon četrdesetodnevnog odricanja možda ljepše i više doživljavali Uskrs.

– Prošla nedjelja je bila Cvjetna nedjelja, a nekadašnje tzv. “Cvjetnice” bile su obilježene brojnim običajima i to je bio zaista poseban dan kada se obilježavao Isusov ulazak u Jeruzalem. Žene, majke i kćeri su već u subotu običavale brati različito bilje i grančice. To su bile grančice cicamaca, lijeske, češljugovine, a i cvijeće poput visibaba, zelenkada i svega onoga što je u tom trenutku procvalo ili olistalo. Taj buketić bi nosile u nedjelju u crkvu na posvetu, a nakon toga se taj buketić čuvao do samog Uskrsa. Nakon Uskrsa bi se, po običajima s naših područja, neke grančice stavljale na štalu za blagoslov stoke. Na području Voćina, ljudi su vjerovali da dim zapaljenih blagoslovljenih grančica liječi stoku. Na području Sopja i okolnih sela uz Dravu se vjerovalo da dim tih grančica liječi i bolesnike. Na području Novaka i Slatine, domaćice su zabadale grančice na njive i vrtove da bi biljke što bolje rodile. Ne smijemo zaboraviti da su se djevojke umivale u laticama cvijeća da bi bile zdrave i lijepe – priča nam Srđan i ističe da su se radovi u vrtu mogli obavljati do četvrtka u podne jer se smatralo da će tada povrće dobro roditi. Toga Velikog četvrtka u podne, zadnji put su i zazvonila crkvena zvona koja su se potom vezala i nije ih bilo do Uskrsa.

– Zanimljiv je običaj je da su se na taj dan nakon podneva sve kokoši tjerale iz kokošinjca van u vjeri da će tada biti plodnije i nositi više jaja. Muškarci su u voćnjaku tresli krošnje voćaka, vjerujuć da će bolje roditi. Među djecom je bio običaj da škrebeću škrebetaljkama kroz selo uz uzvike: “Škrebećem, škrebećem za tri Očenaša i tri Zdravomarije molim jedno jaje”, a ljudi su ih darivali jajima. To je zabilježeno na području sela Vaška.

– Moram istaknuti da su to sve zapisi naše umirovljene ravnateljice Dragice Šuvak koja je dosta po našem području istraživala narodne običaje i tradiciju – nadodaje Srđan.

Nezaobilazni simbol Uskrsa je pisanica koja se nekada oslikavala na različite načine. Različito bilje poput lukovine, kopriva, cikle i ostalih biljaka koje je imalo svako domaćinstvo davale su šarenilo tim pisanicama.

– Simbolika se krila i u bojama. Crvena boja je bila simbol krvi, crna Isusove patnje, a žuta boja je simbolizirala sunce i ponovno rađanje. Moram priznati da su tadašnje domaćice bile prave umjetnice i baš smo nedavno u našem muzeju imali radionicu u suradnji s IOŠ Slatina gdje smo ukrašavali pisanice uz pomoć vune i konca. Rezultati su bili fenomenalni – ističe Srđan i nastavlja da se to nekada radilo isključivo petkom kada su se ljudi na taj dan kitili koprivom i drijenkom kao simbolom zdravlja. Na Veliki petak se jako držalo do posta i tako su se i tjelesno i duhovno pripremali za blagdan Uskrsa.

Subotom se kuhala šunka i pekao kruh. Osim šunke tu su se našle i kobasice, a nekadašnji kolači su bili većinom suhi poput šapa i breskvica.

– Nekadašnji običaji su bili da se subotom u predvečerje prvi puta oglase crkvena zvona, a djeca su imala poseban zadatak da pale “gube” i žar nose na ognjište. Također su subotom pravili gnijezda na različitim mjestima u dvorištu – nastavlja Srđan te nadodaje da se subotom kasno navečer ili nedjeljom ujutro slagala košara s hranom za posvetu u crkvi, a posveta hrane se vršila pred crkvom.

– Jedna zanimljivost vezana za taj običaj i to posebno na području Čađavice i Voćina je ta, da koja snaša prva dođe iz crkve s posvećenom košarom, te godine će biti najbolja, najvrjednija i prva u svemu – napominje Srđan te nadodaje da su ljudi kroz te običaje u biti iskazivali nadu da će nakon tog blagdana biti sve bolje.

Bitno je naglasiti da je Uskrs blagdan skromnog i srdačnog darivanja. Sve što se darivalo, poput pisanica i jabuka koje su djeca nalazila u gnijezdima, darivalo se od srca i upravo je u tome vrijednost Uskrsa.

– Tradicija je tkivo jedne zajednice i ona je nešto što nas sve povezuje. Tradicija i običaji su nešto što moramo njegovati i čuvati. Bake, djedovi i roditelji, ispričajte ovih blagdana svojim unucima neku davnu priču o Uskrsu iz svog djetinjstva i mladosti. Možda će jednoga dana oni svojoj djeci pričati tu vašu priču. Tradicija i običaji su naši korijeni i moramo se truditi da ih sačuvamo – poručio je Srđan na kraju našeg druženja poželjevši svima sretan i blagoslovljen Uskrs.

Bila je to još jedna izuzetno dobra priča o davnoj prošlosti koju možemo primijeniti u sadašnjosti i koju moramo čuvati u budućnosti. 

(nm/Tekst: Ratka Turk; Foto: Nikolina Mažar)