Dobre priče: “Suživot s prirodom” s Enom i Markom

Biste bi mijenjali život u velikom gradu za život u malom šumovitom selu podno našeg velebnog Papuka?
Da vrevu i gužvu velikog grada gdje od prometne buke nekad ne čuješ svoje misli zamijenite cvrkutom ptica i zujanjem pčela koji jedino razbijaju tišinu prirode?

Upravo su takav život odabrali Ena i Marko koji su rado s nama podijelili svoju “dobru priču”.

Ena Perković i Marko Prole se znaju još iz đačkih klupa. Prijateljevali su kroz školovanje i to prijateljstvo je naraslo u jedan lijep i skladan zajednički život kroz studiranje i druženje. Dugo godina su živjeli u Zagrebu, a kasnije čak i u Šibeniku.

– Nakon svih tih godina života u velikim gradovima, u nama se rodila spontana misao, a kasnije i odluka da bismo željeli živjeti mirnije, sporije i bliže prirodi – započinje Ena te nadodaje kako je Marko prije nje počeo razmišljati o takvom životu, a Eni se njegova odluka svidjela.

– Ja sam putem stručnog osposobljavanja u Parku prirode Papuk i uz pomoć čuvara prirode koji su me proveli svim šumskim putevima upoznao to “čarobno brdo” uzduž i poprijeko i zaljubio se – objašnjava Marko te ističe kako se zatim počeo zanimati i učiti o ljekovitom bilju i općenito suživotu s prirodom, a sa znanjem je rasla i želja o životu u prirodi.

– Danas obožavamo prirodu i sve vezano za nju, ali moram priznati da u mom slučaju nije uvijek bilo tako. Ovdje smo već tri godine i kada se prisjetim početaka, vidim da sam dosta napredovala. Prevladala sam neke strahove od kukaca, životinja i onaj ključni strah što me svi pitaju kada čuju gdje živim, a to je strah biti sam u šumi. U početku mi je bilo čudno, a danas kada odemo u grad, nakon nekog vremena osjetim da mi nedostaje ta moja tišina i mir i jedva čekam da dođem doma – ističe Ena.

Kako je i spomenula, prije tri godine su kupili malu kućicu u selu Gornji Meljani, nadomak Slatinskog Drenovca u kojem danas živi svega devet stanovnika i koje je okruženo šumom.

– Nekim ljudima je sama ideja o ovakvom životu vjerojatno neprihvatljiva. To da recimo u devet navečer ne možeš naručiti dostavu ili otići u kafić na piće, nekome bi to predstavljalo ozbiljan problem. Međutim, mi smo se jednostavno zasitili takvog života i odgovara nam mir koji imamo – nastavlja Ena, a Marko nadodaje kako je njihovo vrijeme, osim nedjelje kada mu Ena brani velike poslove, dosta dinamično.

– Naše radno vrijeme također kreira priroda. Od jeseni se već sije sjeme za biljke u vrtu, pa tako dočekamo božićne blagdane u boravku punom sadnica koje Ena njeguje. Od proljeća kopamo, sadimo i plijevimo. Sad imamo i plastenik tako da stalno ima nekakvog posla. Ovdje je dovoljno da ujutro izađem van i pogledam oko sebe i već vidim minimalno pet poslova koje treba obaviti – priča nam Marko.

Oboje su također veliki zaljubljenici u životinje. Udomili su dva psa i dvije mačke, a plan im je uzgajati kokoši te iako je Ena veganka i ne jede nikakve životinjske proizvode, uzgajali bi ih za obitelj.

Vrt koji ovo dvoje ljudi sadi je nešto najživopisnije što sam do sada vidjela. Od rajčica, paprika, tikvica, salate, dinja, lubenica, mahuna, tu su mjesto našle i neobične vrste kojekakvih zanimljivih rajčica i papričica koje su vrlo ukusne za jesti.

– Unatoč sušnoj godini, ovdje su većinom jake rose tako da su biljke imale dovoljno vlage. U sezoni vrta, mi nemamo potrebu ići u trgovinu, a dosta toga smo spremili i za zimu – priča nam Ena.

Marko je čak i ogradu za gredice ispleo od šiblja, onako kako su nekada radili naši stari i koju je dosta teško napraviti. Tu je i košnica s pčelama koju je Marko dobio od prijatelja na poklon, pa će biti i domaćeg meda.

– Trudimo se biti samoodrživi i stvarno pridajemo veliku važnost da sve bude prirodno i da znamo što jedemo. Je li u potpunosti moguće biti samoodrživ, iskreno, ne znam, ali znam da se mi trudimo – govori Ena.

Odnedavno su pokrenuli vlastiti obrt u kojem izrađuju drvene suvenire, a planiraju proširiti ponudu na svijeće te mirisne voskove i eterična ulja.

– Imali smo prvo predstavljanje na ovogodišnjim Viteškim igrama u Slatinskom Drenovcu i moram priznati da je ljudima to što radimo bilo doista zanimljivo. Motivi na suvenirima koje izrađujemo su također povezani s ovim podnebljem odnosno biljkama i životinjama koje su vezane za ovaj kraj – ističe Ena.

Kada smo već spomenuli životinje, Marko nam je ispričao kako uvečer mogu uživati u glasanju čagljeva i ostalih šumskih stanovnika, a sada je posebno aktualna rika jelena koju je vrlo lijepo slušati sjedeći uz vatru.

Taman kada sam mislila da sve znam, Marko me je iznenadio svojom ljubavlju prema poeziji i sviranju gitare i naravno da nisam mogla odoljeti da ne popričamo o glazbi.

– Ljubav prema glazbi traje od drugog razreda osnovne škole kada sam krenuo u glazbenu školu “Dora Pejačević” u Našicama gdje sam naučio svirati tamburu. Kasnije sam s orkestrom obišao pola svijeta i svirali smo s velikim imenima poput Josipe Lisac, Vanne i Tonyja Cetinskog. Kasnije sam prešao na gitaru pa je bilo i svirke u bendovima. Sada iz svog gušta pišem, skladam i stvaram vlastitu glazbu – govori Marko i nadodaje da je usput savladao i osnove klavijatura i bubnjeva, ali – gitara je gitara.

Marko nam je ekskluzivno odsvirao i otpjevao svoju skladbu “U korzetu misli” koju je do sada čula samo Ena, a koja je nastala još dok su živjeli u Šibeniku. Uskoro ju planira snimiti u studiju, ali mi smo imali priliku čuti spontanu i prirodnu izvedbu, kakvo je i ovo dvoje ljudi.

“Ako imate ideju za život u prirodi – nemojte odustati. U redu je imati strahove, ali i oni su savladivi. Samo budite uporni i uspjet ćete jer život u prirodi je prekrasno iskustvo”.
S ovom porukom smo završili ovu našu dobru priču.

Odlazeći od Ene i Marka razmišljala sam kako je život prekrasan kada znamo što želimo, kada smo bogati idejama i kada živimo po nekom svom “điru” i, vjerujte, tada je zaista sve moguće.

(nm/Tekst: Ratka Turk, Foto: R. Turk, ustupljene fotografije)