Dobre priče: “Snaga i volja su u ljubavi i cvijeću” s Jelkom Domić
Iza svake biljke u vrtu kriju se Jelkin optimizam i snaga
Ovoga listopada smo vam donijeli priče o hrabrim ženama koje su se lavovski borile i bore se s karcinomom dojke. Svaka od njih je imala svoje izvore snage i lavovske volje da vodi svoje bitke. Jedna od njih je i naša Slatinčanka Jelka Domić koja je snagu pronašla u ljubavi i cvijeću.
– Odrastala sam u siromašnoj obitelji. Otac je bio postolar, a mati domaćica. Kao najstarija od troje djece, uvijek sam osjećala da imam i najveću odgovornost i uvijek sam se trudila biti vrijedna i poslušna, kako kod kuće, tako i u školi i bila sam odlična učenica – započinje Jelka te nadodaje kako joj je prvi udarac u životu bio kada joj je kao učenici osmog razreda preminuo otac.
– Bila sam jako vezana za oca i uvijek mu pomagala u njegovoj postolarskoj radnji. Kada je preminuo bilo nam je jako teško te sam ja, iako odlična učenica, po završetku osnovne škole morala ići raditi – nastavlja svoju priču Jelka koja je sa samo 15 godina počela raditi u tadašnjem Voćarskom, rame uz rame s odraslim i iskusnim ženama. Radilo se na normu te su joj žene nekada i pomagale da ju ispuni, dok i sama nije stekla brzinu. Kasnije je prešla raditi u Agroduhan, a 15 godina je provela u drvnoindustrijskom poduzeću Gaj Slatina iz kojeg je zbog zdravstvenih tegoba izazvanih dugogodišnjim radom u lakirnici i otišla u invalidsku mirovinu.
No nije sve u Jelkinom životu bilo tako teško i sivo. Tračak sunca je osjetila još kao djevojka kada se zaljubila u svog supruga Vladimira.
– Mogu reći da se moj Vladimir i ja nismo nikada posvađali. Bilo je tu onih normalnih “prepucavanja”, ali mi vam uvijek sve okrenemo na šalu, pa čak i u nekim teškim trenucima. Mogu se pohvaliti s 56 godina zaista prekrasnog braka i zajedništva, a kada smo navršili okruglih 50, čak smo obnovili zavjete u crkvi – ponosno nastavlja Jelka i pokazuje slike svečanog obreda.
Jelka i Vladimir su za života izgradili prekrasan dom u kojem su othranili troje djece – kći Željku i sinove Željka i Dejana te su ponosni i na četvero unučadi – Jelenu, Gordanu, Doris i Denisa, a već su dočekali i praunučad – Lenu i Gabrijela. Sve su to veliki razlozi za sreću koju je davno poljuljala dijagnoza da Jelka ima karcinom.
– Tada nije samo meni bilo teško, već cijeloj obitelji i to me je još više boljelo. No nekako smo od samog početka bili svi jaki i pozitivni, a meni je to davalo dodatnu snagu i vjeru u ozdravljenje – nastavlja Jelka i ističe kako je od samih početaka kada su sređivali okućnicu oduvijek voljela cvijeće, a to je bila jedna od stvari koje su joj na neki način pomogle u ozdravljenju.
Zaista, njihovo dvorište i vrt je raspoređen po neobičnim etapama i svaka ima svoju priču. Od prekrasnih grmova, ukrasnog drveća, sezonskog cvijeća i trajnica pa sve do ukrasa poput labudova i čaplji koje čuvaju mali ribnjak s ribicama. Kada uđete u Jelkin čarobni vrt, jednostavno niti ne možete sve zapaziti, tako sam nekoliko puta prošla pokraj visokog grličnjaka, a da ga nisam niti primijetila. Čak i grlice usred svoga stana imaju zasađeno drvo tako da uživaju u zelenilu, a preko ljeta im je to i lijepa hladovina. U zaista impresivnom prostoru ne manjka ni terasica s klupicama za odmor i naravno starim stvarima koje su pomno obnovljene i dat im je neki novi sjaj. Tako se pod vanjskim stubištem skrio uredno obnovljen stari ručni plug ovjenčan ukrasnim papričicama i jesenskim ukrasnim tikvicama. Tu su i stare kante prepune čuvarkuća koje izgledaju veličanstveno i rustikalno baš u tim kantama.
– Mislim da me je upravo ovo naše cvijeće i izvuklo i dalo mi još neku dodatnu snagu. Tu ima zaista puno posla i moram istaknuti da su mi pomagali svi ukućani. Za kreativne radove je zaslužan moj sin Željko, ali svi su oni dali neki svoj doprinos i pomogli mi u građenju ovog našeg malog raja – ističe Jelka koja se može pohvaliti kako je u četiri navrata dobila priznanje za najljepšu okućnicu i iako se to natjecanje više ne provodi, to ne umanjuje želju da vrt obitelji Domić svakim danom bude bogatiji za poneku biljčicu ili ukras.
Jelka doista voli cvijeće i kroz godine uzgoja, možemo reći da je puno toga naučila te mi je znalački sve objasnila, no a kada smo ušli u kuću, već u hodniku sam se iznenadila s još jednim hobijem ove vrijedne žene s kojim se jednako može pohvaliti. Svi se sjećamo ili smo bar jednom u životu dobili na poklon keramičku figuricu koju smo s godinama bacili ili spremili na tavan. No kod Jelke sve one imaju svoje mjesto na policama, u ormarima, na heklanim tabletićima (jer Jelka je vješta i u heklanju) i svaka ta figurica joj je bitna i nije dopustila da bude bačena ili zaboravljena. Neke je dobila na poklon, a neke si je sama kupila na putovanjima sa svojim suprugom i Udrugom umirovljenika Slatina u kojoj je aktivna članica, a suprug je i dugogodišnji predsjednik.
U obilasku prostora punog detalja, figurica i uspomena, suprug Vladimir mi je ispričao jednu anegdotu.
– Jednom sam netom prije njenog redovnog brisanja prašine uslikao police, jer ona sve figurice prvo ukloni da bi obrisala policu. Zanimalo me je hoće li ih postaviti na isto mjesto. I gle čuda! Kada sam kasnije uspoređivao slike, vidio sam da je ona svaku figuricu stavila upravo na ono mjesto na kojem je prvotno bila. Strašna vam je moja Jelka – kroz smiješak će Vladimir.
Polako smo privodili druženje kraju jer sam priču imala i u riječima i u slikama. Ostavila sam ih na klupici zagrljene kao mladi par kakvi su bili prije 56 godina s pogledom punim ljubavi koja traje i dandanas. Unatoč teškom djetinjstvu, mladosti, napornom radu, Jelka je uspjela postati i ostati jedna sretna i nasmijana žena koja u životu nije samo izgradila kuću i obitelj, već je sa suprugom Vladimirom u svaki kamen i svaki cvijetak utkala ljubav koja je izvor snage, sigurnosti i sreće.
Poželjeh im puno zdravlja i neka što duže uživaju u svome cvjetnom raju i ljubavi… jer sve ostalo već imaju.
(nm/Tekst i foto: Ratka Turk)
