“Dobre priče” o tradiciji i običajima s Miroslavom Kokorić

Jučer smo krenuli tragom naših baka i djedova. Pričali smo priču o tradiciji kroz koju nas je vodila Miroslava Kokorić. Podijelila je s nama toliko znanja i detalja da smo je s pravom nazvali “učiteljica tradicije”.

Miroslava je sve naučila od svoje bake Mare Grgić uz koju je odrastala. Baka se od mladih dana bavila tkanjem koje je bilo nekada osnovno za izradu odjevnih predmeta, posteljine, peškira, stolnjaka i svega onoga što se nekada koristilo u jednom seoskom domaćinstvu.

Prve oprave, kako nam priča Miroslava, bile su krute jer su bile istkane od konoplje, a kasnije se uzgajao pamuk i dudov svilac tako da su s vremenom bile sve kvalitetnije.

– Nekada su ljudi sadili pamuk i uzgajali dudov svilac za izradu svile i to je bilo vrlo unosno. Bitno je naglasiti da se sve izrađivalo ručno i te rukotvorine su imale posebnu vrijednost i čuvale su se – započinje Miroslava te naglašava da je baka bila vrlo aktivna u svojoj mladosti te da je imala i glumačkog iskustva jer nekada nije bilo kino projekcija, već su se u selu prilikom raznih prigoda pripremali igrokazi. Tako ju sa slika pamti u ulozi kneginje, a oprava na njoj je bila također ručno izrađena. Baka je surađivala i s Gradskim muzejom u Slatini i bivšom ravnateljicom Dragicom Šuvak te je promicala tradiciju i kulturu našeg kraja, narodnih nošnji i običaja poput žetvenih svečanosti, Ivanja i poznatog sopjanskog Lilanja. O tome svjedoče i videozapisi. Iz priče zaključujemo kako je Mara Grgić, uz još nekolicinu žena iz Sopja, bila žena ispred svog vremena, a na Miroslavu je prenijela sve što je znala i umjela.

Kada je baka preminula, Miroslava je naslijedila bakinu kuću i sve njene rukotvorine. Budući da je baku izuzetno voljela i poštivala, odlučila je poštovati i održati i njenu ostavštinu.
Kućica bake Mare je tako, uz ponešto dotjerivanja, postala kao mali etno muzej. Miroslava je sačuvala i dotjerala sav stari namještaj koji, ustvari prikazuje što je nekada cura za udaju donosila za miraz.

– Osim jutra zemlje i krave, cura za udaju je u kuću donosila i namještaj poput kredenca, stola, stolica, peći. Pokušala sam kroz tri sobe prikazati presjek vremena prabakinog i bakinog miraza. U prabakinoj sobi su stolice i sav namještaj čiste rukotvorine, a kod bake ima nešto što je i proizvedeno. Pokušala sam i dočarati kako je s vremenom bilo i više stvari koje otkrivaju i bolji socijalni status, ali sam se ipak trudila da sve ostane izvorno i onako kako je bilo u tim vremenima. Oduvijek sam svjesna tih vrijednosti, tako da sam s vremenom odlučila još sakupljati i upotpuniti cijeli prostor sa svim uporabnim predmetima. Često mi se ljudi jave i čak mi ponude neke “starine” koje ja rado sačuvam i nađem im pravo mjesto – govori Miroslava. 

Osim peškira i posteljine, posebna ljubav je narodna nošnja i Miroslava je surađivala s KUD-om Podravac, a osim toga ona popravlja i izrađuje i nakit koji ide uz narodnu nošnju. Tu su đerdani od staklenih i keramičkih perli koje su se nekada nabavljale na vašarima u Mađarskoj i nizale na konjsku dlaku. Niske bijelih perli koje su djevojčice nosile za Tijelovo. Poznata su tri sopjanska đerdana, a to su šalange, praporci i košarice.

Tu su i ukrasi za kosu poput ružica kojima su se ukrašavale pletenice mladih djevojčica. Kasnije poodrasle djevojke su na brenovanu (friziranu) kosu vezale plavi konac ili spletnik. Dok su djevojke za udaju ukrašavale kosu šešurcima i vislicama, a kad bi se udale pravila se punđa od pletenica i stavljao ukras zvan puculca.

– Po tome su se vidjele i razlike je li djevojka udana, a puculca se nasljeđivala jer ju je bilo teško nabaviti i bila je jako skupa – naglašava Miroslava koja nam je sve objasnila do najsitnijeg detalja kako bi si mogli gotovo vizualizirati izgled tadašnjih djevojaka s tim ukrasima i pletenicama.

Miroslava, osim što hekla, štrika, veze, šije, vješta je na tkalačkom stanu, niže đerdane i izrađuje ukrase za kosu, ima još jednu veliku ljubav i to prema recikliranju.
Od materijala koji bi nama ostalima bili za baciti, ona izrađuje lutkice i različite ukrase.
U njenoj bogatoj zbirci rukotvorina možemo naći lutkice obučene u narodnu nošnju, šivene životinje, vjenčiće od vrbovih grana i rame sa školjkama s rijeke Drave.

– Ne volim ništa bacati i smatram da se sve može iskoristiti. To je ponekad i teret jer skupljam puno stvari. Pravim i namjenske poklone vezane za blagdane i ostale svečane prigode. Danas je recikliranje “in”, ali kad malo bolje razmislimo i naše bake su reciklirale i od starih odbačenih materijala su izrađivale tzv. krpare koje su se koristile kao staze u prostorijama, a koje i sad možemo vidjeti u nekim domovima.

Dotakle smo se i stalnog postava narodnih nošnji i običaja koji je bio u slatinskom Gradskom muzeju davne 2004. godine gdje su, već spomenuta Miroslavina baka Mara Grgić, Mara Androš, Paola Matić te Miroslavina strina Marica Grgić koja i danas izrađuje tkalačke uratke. Tu su i Snježana Kaurić i Gordana Grgić koje su u suradnji s Dragicom Šuvak imale stvarno bogat postav s vezenim i heklanim uradcima.

– Mislim da je tada bio probuđen najveći interes što se tiče tradicije, rukotvorina i općenito naših običaja. Jedna zaokružena priča koja je prikazivala jedan cjelokupni život ljudi s njihovim pjesmama, plesovima, običajima i ručnim radovima – priča nam Miroslava te nadodaje da postoji interes od strane škola tako da surađuje s O.Š. Davorin Trstenjak i O.Š. Josipa Kozarca kroz radionice upravo vezane za narodne običaje. Pečenje kruha u krušnoj peći povodom Dana kruha, izradom tradicionalnih ukrasa za “krispan” (borovu granu) kako se nekada kitila. Također upoznavanje djece sa starim sportovima poput skakanja u vreći i Miroslava naglašava kako su te radionice probudile kod djece poseban interes.

Miroslava je majka tri odrasle kćeri i najmlađeg dvanaestogodišnjeg sina Kristijana koji nam se pridružio u studiju. Kristijan prati svoju mamu na ranije spomenutim radionicama i s posebnim zadovoljstvom objašnjava djeci o prirodnim materijalima od kojih prave ukrase i priča o starim običajima.

– Sa svojim sestrama volim kad mogu pomoći majci. Pomažem joj sređivati okućnicu stare kuće, skupljati grane za ogradu i ništa mi nije teško jer volim boraviti u prirodi i na zraku – napominje nam Kristijan.

Miroslavini planovi su da ustraje u toj svojoj etno priči. Planira buduću suradnju s KUD-ovima, Gradskim muzejom i nada se da će ovaj naš prekrasan kraj više i turistički oživjeti jer pred sobom imamo i prirodna, povijesna i tradicijska bogatstva kojih nismo dovoljno svjesni. Uz podršku obitelji niti ne sumnjamo da će to u budućnosti i ostvariti.

Kristijan je na kraju svoj djeci poručio da borave više u prirodi, a Miroslava je napomenula da trebamo poštivati sebe, druge i njegovati tradiciju. Gledati u budućnost s pozitivne strane i ustrajati u svojim ciljevima. Onda je sve moguće zar ne?

(Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar, ustupljene fotografije)