Dobre priče: “Nikada ne odustajte jer kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore” s Marijanom Presečanom

Dugo smo tražili priliku da ispričamo dobru priču s Marijanom Presečanom, našim Slatinčaninom koji je mnogima primjer upornosti i dosljednosti i dokaz da se unatoč preprekama, može postići zacrtani cilj. Marijan je doživjevši tešku prometnu nesreću ostao nepokretan, ali ga to nije spriječilo da smisao pronađe u sportu u kojem je i više nego uspješan.

 

– U djetinjstvu sam bio nestašan i vragolast, skroz u pokretu. Po ovim novim modernim standardima, vjerojatno bi me procijenili kao hiperaktivnog dječaka. Sjećam se da nam je susjed Vlado Medvedović u ulici napravio koš na kojemu sam visio od jutra do mraka. To je bilo doba Dražena Petrovića i većina nas je zamišljala da ćemo biti poznati košarkaši. No u našem gradu nije bilo košarkaškog kluba, a nema ga niti danas. Tako da je košarkaška karijera “otpala” od samog početka – kroz šalu započinje Marijan svoju priču te nadodaje kako je u njegovo doba osnovne i srednje škole bilo više druženja. Djeca su po cijele dane trčala za loptom, igrala košarku i Marijan je već tada, a to je ostalo i do danas, više preferirao druženja uživo nego što nam danas nameću tehnološka dostignuća da komuniciramo putem društvenih mreža na kojima se “kao družimo”. Mladost u to doba je bila puna druženja, izlazaka, sporta i zajedništva… To su bila neka druga vremena.

 

Kao student telekomunikacija, Marijan sa samo 23 godine starosti doživljava tešku prometnu nesreću i ostaje nepokretan. Prvi trenuci su bili nesvjesni i trebalo je proći neko vrijeme da postane svjestan ozbiljnosti i težine situacije.

 

– Nakon nekog vremena, kada su mi sve objasnili, odlučio sam se fokusirati na rehabilitaciju. Neki ljudi se okrenu porocima i predaju se, no ja sam tada odlučio prestati i piti i pušiti. Fokus je bila rehabilitacija i što veći oporavak. Po dolasku kući sam postao svjestan određenih prepreka i prave situacije u kojoj se nalazim. Po prirodi sam takav da ne volim biti “ograničen” i to mi možda i danas predstavlja problem u glavi – nastavlja Marijan koji je nakon rehabilitacije ipak odlučio nešto poduzeti sa svojim životom te je otkrio da ipak postoji sport koji može trenirati, a to je stolni tenis.

 

Tako je 2007. godine počeo trenirati u prostorijama Crvenog križa Slatina sa svojim osobnim asistentom, a već 2009. godine je počeo ići na natjecanja. Uključio se u Stolnoteniski klub Uriho u Zagrebu gdje je imao i dvije trenerice – Ivanu Knežević i Natašu Skočimirović. 2012. godine, Marijan se paralelno počinje baviti i atletikom jer je vidio da su rijetke prilike koje se pružaju igračima koji nisu u reprezentaciji. S vremenom se uključio u Atletski klub Agram.

 

– U atletici, odnosno bacanju kugle, rezultat koji postigneš je samo tvoj i rangiranje je dosta jasnije. Prednost je što možeš trenirati sam i nisi ovisan o nekom drugome. Razmišljao sam ja i o ručnom biciklu, ali kugle su bile puno jeftinije – iskreno će Marijan te nadodaje kako trenira na slatinskom nogometnom stadionu, a kod kuće ima i teretanu u kojoj može vježbati kad god je raspoložen.

 

Poziv u Hrvatsku paraolimpijsku reprezentaciju stiže 2015. godine i tada kreću natjecanja i nižu se rezultati njegovog predanog rada i treniranja.

 

– Prvo natjecanje je bilo Iwas Sochi međunarodno natjecanje. Prvo sam bacao kuglu i osvojio 2. mjesto. Idući dan sam u bacanju diska osvojio 1. mjesto. Poslije toga smo išli na Svjetsko prvenstvo u Dohu, koje je puno veće i bilo je puno više konkurencije. Tamo sam u bacanju kugle osvojio 8. mjesto i bez obzira na to što nisam ušao u finale, bio sam zadovoljan svojim rezultatom. 2016. godine sam na Europskom prvenstvu u Italiji osvojio 3. mjesto, a iste godine na Paraolimpijadi u Riju 9. mjesto. To iskustvo mi je jedno od najljepših. Doživjeli smo sve, od otvaranja, do zatvaranja igara. Boravak u Olimpijskom selu je bio prekrasan, druženje, ma sve – priča nam Marijan te nastavlja kako se te olimpijske igre ne mogu usporediti niti s Tokijom niti s Parizom.

 

– U Tokiju su 2021. bile prisutne mjere i restrikcije zbog pandemije, a u Parizu nam je tajming bio takav da nismo niti imali vremena vidjeti Pariz i igre – iskren je Marijan.

 

 

U priči smo preskočili 2017. godinu i Svjetsko prvenstvo u Londonu gdje je Marijan osvojio 7. mjesto, Europsko prvenstvo u Poljskoj gdje osvaja visoko 4. mjesto i 2023. godine Svjetsko prvenstvo u Parizu gdje osvaja 7. mjesto gdje će godinu kasnije sudjelovati na Paraolimpijadi i također osvojiti 7. mjesto. Iza Marijana je zavidno iskustvo u treniranju te smo željeli da za slušatelje objasni razliku između kugle i diska.

 

– Pa, razlika je u spravi – kroz šalu će Marijan, ali nadalje pojašnjava kako je razlika u samoj težini (disk je oko 1 kg, a kugla 3 kg), no isto tako i u načinu bacanja.

 

Marijanovi rezultati uvelike ovise o programu treniranja i priča nam da su razdoblja kada je bio u programu polučila puno bolje rezultata te da misli kako bi se određena pravila glede programa treniranja trebalo prilagoditi i drugima, jer ima dosta ljudi koji treniraju, a kojima nisu pružene prilike za kvalitetnije treniranje.

 

Što se tiče planova, Marijan čeka iduću godinu i nove pravilnike i postoji vaga hoće li nastaviti s atletikom ili će se vratiti stolnom tenisu.

 

– Napravljene su određene promjene u kategorijama gdje su u istoj kategoriji natjecatelji sa zdravim rukama i paraplegičari, što baš i nije ispravno, no vidjet ćemo što će biti – nastavlja Marijan koji usprkos svemu od sporta neće odustati.

– Volim jako sport i osoba sam kojoj je izuzetno potrebna bilo kakva fizička aktivnost. Trenutno sam na godišnjem i treba mi se tijelo odmoriti, ali ja jedva čekam da počnem ponovno trenirati – ističe Marijan.

 

Marijan oko sebe ima obitelj koja mu je neminovno stalna i najveća podrška. Tu je i veliki krug prijatelja koji niti u jednom trenutku nisu dopustili da se osjeća sam. Posebne zahvale idu i Hrvačkom klubu Slatina u koji Marijan odlazi trenirati. Tu je trener Ante Pavković i Atletski klub Agram, a isto tako i Stolnoteniski klub Uriho. Nije Marijan zaboravio spomenuti niti ekipu iz reprezentacije gdje su svi jedni drugima neizostavna podrška.

 

– Ipak najveći dio podrške potječe iz obitelji i mislim da se oni više vesele mojim rezultatima nego ja sam i isto tako su i ponosniji na mene. Cijeli ovaj put njima je bitniji nego meni jer ja još uvijek nisam postigao željeni cilj. Moj cilj je paraolimpijska medalja – ističe Marijan.

 

– U životu ne treba nikada odustati jer kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Čovjek si treba zacrtati cilj i dati sve od sebe da ide prema njemu. Bitan je i sam put koji prolazimo do ostvarenja toga cilja – poručio je Marijan na kraju emisije.

 

Njegova priča može biti motivacija svima nama da se trud i rad uvijek, baš uvijek isplati. Marijane, želimo da dođeš do svih željenih ciljeva koje si zacrtao.
Ponosni smo na tebe!