Dobre priče: “Miličina nada u dobrotu”

Imala sam ideju napraviti dobru priču o Romima. Tim narodom sam fascinirana još od djetinjstva. Njihove pjesme, njihova vječna putovanja, vječni osmjesi na licima su me oduvijek fascinirali. Mislim da su posebni po svemu i upravo zbog toga meni zanimljivi i dragi.

Kada sam pokucala na vrata svima znane gospođe Milice iz Kozica, odmah mi je natuknula da su njeni korijeni ostavljeni u prošlosti, da je njen suprug Rajko katolik i da se i ona tako osjeća.

Poštujem Miličinu volju i puštam ju da mi ispriča svoju priču.

– Ja sam imenom i prezimenom Nada Božić, ali me svi cijeli život zovu Milica i mislim da većina ljudi i ne zna moje pravo ime. Svoje djetinjstvo pamtim od doseljenja u selo Vraneševce gdje je otac kupio kuću. Tada sam imala 6 ili 7 godina i bilo nas je sedmero djece. Otac je bio kovač i njegovo zanimanje je bilo vrlo traženo jer su ljudi sve radili ručno. Tako je on oštrio i popravljao motike, lemeše, plugove i drljače koje su nekada vukli konji. Živjeli smo od očevog rada, ali i mi djeca smo znali pomagati kada su bile berbe, onoliko koliko smo mogli. Neki bi rekli da je to bilo teško, i s jedne strane i je. Ali prednost toga je što smo kao obitelj gotovo uvijek bili svi zajedno – ističe Milica i nadodaje kako su ljudi u selu isto bili složni, dobri i brižni jedni prema drugima, što u današnje vrijeme i nije pravilo.

Sjeća se Milica slamarica na kojima su u kući spavali, krpenih lutkica i lopti s kojima se kao dijete igrala i govori kako su nekada svi bili bezbrižni i sretni. Puno se radilo, ali se puno i družilo. Roditelji su se bavili i sakupljanjem bilja za čajeve i guljenjem grana “pasje lijeske”.

– Tada smo znali kolima otići u šumu i brda i biti po nekoliko dana. Sjećam se kada smo bili u Gornjim Meljanima, selu podno Papuka. Tada sam imala 12 godina. Svi su otišli u šumu i polje skupljati bilje, a ja sam bila zadužena da nešto skuham. Umijesila sam kruh i ispekla ga ispod starog lavora koji sam našla. Jedna seljanka koja me je došla obići i nije se mogla načuditi kako mi je dobro kruh ispao. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli, ali uvijek je sve dobro ispalo – ističe Milica te nastavlja kako pamti večeri oko logorske vatre kada bi se kod njih okupilo cijelo selo i uz pjesmu i druženje gulili lijesku. To su bile te čarobne večeri koje sam željela dobiti u razgovoru s Milicom i jesam.

– Mi smo ljudi veseljaci i nama pjesma puno znači u životu – nastavlja Milica pričajući o ljubavi sa svojim Rajkom. U braku su preko 42 godine i iz te ljubavi se rodilo petero djece.

– Mi smo se trudili da svojoj djeci osiguramo lijepo djetinjstvo. Ni u čemu nisu oskudijevali i sve smo im stvorili svojim rukama. Nikada nisam dobila dječji doplatak niti bilo kakvu socijalnu pomoć. Puno smo radili i jedino što smo znali od dobrih ljudi dobiti je odjeća. Moja djeca su bila skromna i zadovoljna s tim što su imala – priča nam Milica te napominje kako se sama naučila slova i brojke uz školovanje djece, a i učionicu je prvi puta vidjela kada je najstarije dijete vodila u prvi razred.

– Sva djeca su mi završila osnovnu školu, a najmlađi sin i srednju. To su sad već odrasli ljudi s obiteljima i mogu vam reći da sam presretna i preponosna jer imam čak 26 unučadi i 6 praunučadi – sa žarom govori Milica i kao iz rukava krene u nabrajanje imena. Nabrojala ih je sve i iako su neki daleko, Milica dobro pamti i sve ih jednako voli. Žao joj je samo što se ne mogu svi odjedanput okupiti, ali možda će jednog dana i to dočekati.

Suprug Rajko je dosta bolestan, ali Milica je tu da ga njeguje i da skupa proživljavaju starost. Iako je već u godinama, još uvijek puno radi.

– Sadim baštu, imam kokoši i piliće, hranim svinje, a imam i sedam ovaca. Ne mogu ja mirovati i bolje se osjećam kada radim, ali kada mi dođu unučad i djeca, onda sam najsretnija i sve ostavljam da se posvetim njima – govori Milica.

U to kišno prijepodne, sjedile smo na trijemu i pile kavu. Pitala sam je zna li gledati u šalicu, no ona me je glatko odbila.

Ipak mi je ispričala priču kako je jednoj djevojci iz Rastovca pogodila iz šalice kako će se sretno i bogato udati. Otac te djevojke joj je čak iz Rastovca na biciklu donio poklone koje je ta djevojka poslala. Unatoč lijepom iskustvu, meni u šalicu nije željela pogledati i samo kratko rekla da ne gleda nikome.

Milica je kroz svoj život proživjela puno i teških i lijepih trenutaka, a iz svega je pokupila mudrost i iskustvo. Ono što je bilo protkano kroz cijelu njenu priču je vrijednost obitelji, prijateljstva, složnosti i zajedništva za koje Milica ističe da je nekada tako bilo i da bi i danas trebali više posvetiti pažnje i brige jedni drugima. Takvu je poruku i poslala na kraju našeg razgovora: “Budite sretni, volite se i budite dobri jedni prema drugima” – rekla je jednostavno i iz srca.

Ispratila me je s velikim osmijehom, a meni je bilo malo žao što mi ipak nije pogledala u šalicu.

(nm/Tekst i foto: Ratka Turk)