“Dobre priče”: Ljubav prema kulinarstvu s Goranom Kočišem

Svi smo ponosni na Slatinčanina Gorana Kočiša koji glasi za kuhara svjetske klase. Zaradio je prvu Michelinovu zvjezdicu za zagrebački restoran Noel, a i svi ga rado gledamo na malim ekranima kao člana žirija u popularnom kulinarskom showu.

Čitala sam puno intervjua koje je davao za medije, no nikada nismo imali priliku “uhvatiti” Gorana na našem terenu. No, tko čeka, taj i dočeka i strpljenje se uvijek, ali baš uvijek isplati.

S prvim pahuljama, netom prije Badnjaka, stigla mi je poruka od Goranove supruge Dijane da će nekoliko dana biti kod Goranovih roditelja u Donjim Meljanima te da je ovo izvrsna prilika da se konačno nađemo i popričamo. Ta me je poruka razveselila i odmah sam zakazala termin.

Goran je kroz svoju kulinarsku karijeru imao trnovit put, no svaka ta škola se na kraju isplatila, jer iskustvo koje stekneš sam i na možda teži način, je neprocjenjivo, a Goran upravo to ima.

No idemo ispočetka…

– Sva djeca su pomalo nestašna pa sam takav bio i ja. Dok su roditelji radili, mene i sestru je čuvala baka koja nas je znala “umiriti” tako što nam je da joj pomažemo u kuhinji. Dala je baka da mijesimo tijesto i bez obzira na to što je svuda bilo brašna, mi smo bili mirni i zadovoljni. To su bili neki počeci moga interesa za kuharstvo – započinje Goran te nadodaje kako je s godinama taj interes bio sve veći.

Kao uzoran učenik, Goran je mogao upisati bilo koje usmjerenje, no odlučio se baš za kuharstvo. Roditelji su ga u početku odgovarali od toga izrazivši želju da upiše medicinu kako bi imao “sigurniju” budućnost, ali Goran je bio iskren i rekao im da u životu želi biti kuhar jer to zaista voli raditi te je upisao kuharski smjer u Virovitici.

– Kroz školovanje sam kuharstvo još više zavolio i u školi sam se dosta isticao. Sjećam se da sam čak sudjelovao i na natjecanju u Zagrebu koje se zvalo Gastro 2000 na kojem je virovitička škola, sa mnom na čelu, osvojila visoko treće mjesto. Budući da sam bio treća godina, bio sam oslobođen svih završnih ispita, što mi je bio dodatni poticaj da se trudim još više.

Nakon završene srednje škole, Goran uz pomoć roditeljevih susjeda koji su ondje živjeli odlazi u Austriju. Vrlo brzo se prilagodio novoj sredini i pronašao posao u hotelu na skijalištu.

– Nikada neću zaboraviti prvi radni dan jer je bio Badnjak. Bio sam kao s neba bačen. Znam engleski, a njemački ni “beknuti”. Bio sam klinac koji dotad nije bio nigdje i imao sam osjećaj da svi gledaju u mene. Drugi dan sam pozvan u ured gdje su mi vlasnici hotela rekli da je sa mnom u grupi jedan Talijan i da smo na svojevrsnom probnom roku i to sad kad ima najviše posla. Nakon dva tjedna će se odlučiti koji se od nas dvojice pokazao boljim, a onaj drugi onda “otpada”. Nakon tih četrnaest dana su me ponovno pozvali u ured, pružili papir i rekli da se potpišem jer to je bila moja radna dozvola. To smatram pravim početkom moje priče – ističe Goran te navodi kako je imao jako tolerantnog i dobrog šefa kuhinje uz pomoć kojeg je za dvije godine odlično savladao jezik.

Od punih deset godina koliko je boravio u inozemstvu, četiri godine je radio u tom hotelu. Nakon toga su vlasnici hotela odlučili da će hotel raditi samo zimi jer preko ljeta nemaju dovoljno posla.

– Iz zahvalnosti prema vlasnicima, svih deset godina sam kod njih odrađivao zimske sezone, a preko ljeta mi se stvorila prilika da radim po okolnim restoranima, naravno uz njihovu preporuku. To je svima pogodovalo, jer sam sve što sam naučio mogao zimi primijeniti u njihovoj kuhinji. Nakon deset godina sam uvidio da se mojoj inozemnoj priči bliži kraj. Bilo je lijepo, mnogo sam naučio i marljivo radio te bio adekvatno nagrađen za svoj rad, ali nikada mi nije odgovarao njihov mentalitet života. U međuvremenu se dogodila i ljubav s mojom suprugom Dijanom, a odvojeni život nije dolazio u obzir, pa je tim moja odluka za povratkom bila još jača – ističe Goran te nadodaje kako su se po povratku nastanili u Zagrebu gdje je ubrzo dobio posao na poziciji sous-chefa u restoranu bistro “Apetit” gdje je mogao primijeniti sve stečeno iskustvo, ali i pomaknuti osobne granice na više.

Nakon dvije godine Goran odlazi raditi u isto tako renomirani restoran “Dubravkin put”, na poziciji kuhara. To mu je odgovaralo, jer je paralelno razvijao svoj projekt “rent-a-chef” u kojem je imao priliku istraživati kako ljudi na neke namirnice reagiraju. Na taj način je utvrdio referencu što bi bilo na jelovniku njegovog restorana za koji svakako ima želju jednog dana otvoriti.

– Nakon dvije godine rada u restoranu “Dubravkin put” ponovno me zovu u bistro “Apetit”, ovoga puta na poziciju chefa kako bi podigli razinu ponude i rada restorana, što u godini dana i uspijevamo. No tu dobivam ponudu od jednog stalnog gosta da zajedno sa somelijerom otvorim restoran uz njegovo investiranje. Tu počinje priča o čuvenom restoranu “Noel”. To je trebao biti jedan fini, mirni i otmjeni bistro, međutim moje eksperimentiranje i zahtjevi gostiju su nas doveli do toga da to mjesto postaje high level restoran te nakon tri i pol godine rada dobivamo Michelinovu zvjezdicu, što je kruna rada svakog ozbiljnijeg kuhara i nakon toga ti se mijenja sve u tvom profesionalnom, ali i u privatnom životu. Prva je bila 2019. godine, a potvrđena nam je i 2020. i kada misliš da je sve sjajno i bajno, dogodi se pandemija COVID-19. Sve staje i ja se povlačim. U tom trenutku dobivam preko 300 ponuda za posao, ali niti jedna ne ide prema Slavoniji, no ja i supruga ostajemo pri čvrstoj odluci da se vratimo. Sve je krenulo jednog dana kada sam pozvan u Vinkovce da budem počasni član žirija u natjecanju u kuhanju u kojem sudjeluju djeca s posebnim potrebama. Tamo sam bio sa suprugom i po povratku smo svratili na ručak u poznati restoran “Crna svinja”. Naravno da su me svi prepoznali i nakon par dana je došla prva ponuda. Da skratim priču, radio sam stalno po Slavoniji i Baranji različite consultinge za restorane i u međuvremenu počeo raditi u hotelu Waldinger, no jednoga dana stiže poziv za kulinarski show – ističe Goran kojeg trenutačno i gledamo u žiriju kulinarskog showa “Masterchef”.

To iskustvo mu je neprocjenjivo jer, kako kaže, natjecatelji koji dođu kao amateri, a izlaze kao poluprofesionalci i pogotovo oni koji ostaju u top 5 ostaju i trajno u gastronomiji.

Ono što smo nedavno putem medija saznali je to da Goran vodi i borbu s dijabetesom. Slučajno je to spomenuo na audiciji s kandidatima kada je isprobavao deserte, ali priča je odjeknula pa trenutačno isprobava i promovira jedno novo tehnološko dostignuće senzora za dijabetes, a počeo se baviti i slaganjem recepata za dijabetičare.

– Kad sve uzmem u obzir, nisam ni slutio da će priča toliko odjeknuti. Sad mogu reći da mi je cijeli put, od početka do kraja, imao smisla i da se sve dogodilo s nekim razlogom. Sad vidim što sve mogu, da mogu raditi ono što volim i pritom uživati i živjeti od toga, a to je ono neprocjenjivo – ističe Goran i navodi kako je sad s obitelji nastanjen u Osijeku gdje planira i trajno ostati. U braku sa suprugom Dijanom ima 13-godišnju kći Elu i 6-godišnjeg sina Matu s kojima voli provoditi svaki slobodan trenutak. Od planova ističe želju da nagodinu u Osijeku otvori bistro koji bi imao toplu obiteljsku priču s odabranom ekipom.

– Svim slušateljima Radio Slatine želim sretne blagdane. Želim vam puno uspjeha te vam poručujem da slijedite svoje snove. Na tom putu, iako padnete dva puta, ustanite i treći put i možda će baš tada zasjati ona vaša zvijezda – bila je Goranova poruka na kraju našeg razgovora.

Želimo mu sretne blagdane i da njegova zvijezda u budućnosti bude još sjajnija. Bila nam je izuzetna čast i zadovoljstvo!

(nm/Ratka Turk)