Dobre priče: “Kad tambura liječi dušu” s Krešimirom Marićem

Krešimir Marić je većinu svog života posvetio izradi tambura i možemo reći da su njegov talent i kvaliteta izrade dostigli sami vrh. Tambura ga je pomalo pratila kroz cijeli njegov život te smo poželjeli da nam ispriča svoju “dobru priču”, a usput nas ponešto i nauči o tom instrumentu.

– U vrijeme mog djetinjstva nije bilo igračaka. Mi djeca da bi se igrali, morali smo sami napraviti igračke, a mene je drvo oduvijek posebno privlačilo. Ideje za igračke smo dobivali u gradskom kinu u koje smo išli nedjeljom i što bi bilo aktualno u filmu, to smo poslije kina izrađivali i naredni tjedan se s tim igrali, do sljedeće matineje. Tako smo izrađivali puške, pištolje i mačeve i moram priznati da su moji uradci uvijek bili najkvalitetniji jer sam se najviše trudio, a to je kroz školovanje sve više dolazilo do izražaja – započinje Krešimir svoju priču i ističe kako je njegov talent prepoznao i profesor tehničke kulture Julius Roštaš koji je Krešimiru i prijatelju Darku Liblu dao slobodu pri izradi nastavnih uradaka.

– Moj prijatelj je pravio električnu gitaru, a ja sam vam napravio glazbalo koje je bilo okruglog oblika poput bendža, svirao se kao gitara na 6 žica, a proizvodi zvuk kao tambura. To je bilo tako neobično i zanimljivo. Taj instrument me pratio i kroz dane studiranja u Osijeku, a kasnije i u vojsci te sam na tom instrumentu odsvirao puno pjesama – nastavlja Krešimir i nadodaje kako se po povratku u Slatinu priključio KUD-u Dika kao plesač, no budući da je imao nekakvo sviračko iskustvo na svom “bendžu” pod pauzama bi uzimao tamburu i sviruckao.

Njegovo sviranje je osluškivao Tomislav Vukelić koji je u KUD-u svirao bisernicu.

– Rekao mi je da ga posjetim za vikend da me nauči malo svirati i ja sam vam za dva dana sve “pokopčao” i od plesača postao svirač. Stari gospodin Tomislav mi je ustvari prenio tu pravu ljubav prema zvuku tambure – ističe Krešimir i nastavlja kako ga je nemogućnost zaposlenja kasnije odvela u Buje u Istru gdje se preselio sa svojom suprugom Asjom i započeo neki novi život. Naravno da ga je kroz rad i boravak u Istri pratio i njegov bendžo i njegove tambure. Za vrijeme Domovinskog rata Krešimirov život se dosta promijenio. Poginuo mu je brat od supruge, a supruga je oboljela. Vratili su se u Slatinu gdje su pokušali ponovno normalno živjeti.

– U to vrijeme KUD Dika se ugasio te sam se priključio tamburaškom sastavu Marinijanci u kojem sam svirao, ali i održavao tambure, jer i tambura treba “servis” nakon određenog vremena sviranja. 1996. godine mi je nažalost preminula supruga Asja i ja sam tada prestao svirati tambure, no nisam se od njih razdvojio jer sam ih počeo izrađivati. U to doba bola i tuge, mislim da me je upravo ljubav prema izradi tambure spasila da se održim i koračam dalje jer sam morao biti hrabar i čvrst zbog naše kćeri Sonje koja je još bila dijete – priča nam Krešimir.

Na pitanje što to čini tamburu kvalitetnom, Krešimir ističe da je najbitnija kvaliteta drveta koje mora biti posebne tvrdoće i gustoće. Među odabranim vrstama je javorovo drvo i to javor Rebraš i javor Školjkaš. Ti nazivi su definirani njihovom finoćom i kvalitetom. Također ističe da su nekadašnji majstori u izradi violina poput Stradivarija znali da su javor i smreka jedinstveni za izradu instrumenata. U područjima koja nisu bogata šumama i drvetom, kao što je Vojvodina, instrumenti su se mogli izrađivati i od voćkarica poput oraha, šljive, trešnje i kruške. Ta razlika u drvetu uvjetuje i ton koji tambura proizvodi. Kod nas je teško doći do drveta smreke lještarke koja je posebna i teško dostupna, ali u Krešimirovoj radionici ima drveta za narednih 10 godina, no ako “uleti” nešto ekstra kvalitetno – uvijek treba biti spreman.

Ovaj umirovljeni ekonomist po struci, kroz svoj radni vijek upijao je znanje gdje god je stigao. Tako je u DI “Gaj” gdje je jedno vrijeme radio, također puno naučio o drvetu, lakovima i bojama za drvo. Za njega se ustvari sve odvijalo spontano, ali opet kao po planu da bi se što više usavršio u svom talentu. Danas je u mirovini, ali njegov radni tjedan je dinamičan jer Krešimir je najsretniji kada je u svojoj radionici. I kada radno vrijeme završi, još se navečer zna prošetati da obiđe svoje “blago”.

Krešimirova druga supruga Ankica, s kojom je već 24 godine, podrška mu je u svemu, tako da ponekad skupa prošetaju do radionice.

– Napravio sam do sada 690 tambura i uvijek pazim da moje mušterije budu zadovoljne jer oni ustvari šire glas o kvaliteti moga rada. Primaš iz Najboljih hrvatskih tamburaša Denis Špegelj već 11 godina svira moju tamburu i puno me ljudi zove da bi željeli istu takvu. Također sam surađivao s orkestrom HRT-a za koje sam također izrađivao tambure.

Njegove tambure su prisutne u raznim stranim zemljama, a ima ih i u Južnoafričkoj republici i Australiji. Dobar glas o Krešimirovom radu omogućio mu je velik krug prijatelja i poznanika, a kroz njegov rad i interes za izradu tambure je stekao i jako puno znanja te možemo reći da je pravi velemajstor, a o tome svjedoči i naslovnica Tamburaškog brevijara na kojemu je baš Krešimirova tambura.

Bilo je puno intervjua i priča jer malo je takvih majstora kao što je naš Krešimir Marić. Majstor koji ima bezgraničnu ljubav prema obradi drveta i prema glazbi. Koji s pažnjom i čežnjom izrađuje tamburu i onda ju može s lakoćom i zasvirati. I upravo je to i učinio. Slušatelji su mogli na trenutak uživati u Krešimirovoj izvedbi pjesama “Jesen stiže, dunjo moja” i “U san mi dođu tambure”.

– Ljubav je kada navečer legneš i misliš na nešto, možda i kroz san, no ujutro kada se probudiš, to nešto ti je još u mislima. Tako ja mislim na moje tambure. E, to je ljubav – znakovito je rekao Krešimir na kraju našega druženja.

Krešimira Marića život nije mazio, ali je uspio iz svakog segmenta izvući ono najbolje – marljivošću, radom i beskrajnom ljubavlju prema tamburi. Bravo, maestro!

(nm/Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar)