Dobre priče: “Kad Malajac pusti disco glazbu 70-ih”

Jučer (srijeda, 5. ožujka) smo se u našim dobrim pričama vratili u vremena ludih sedamdesetih, disco glazbe, izlazaka, druženja, gramofonskih ploča, ali i folklora te svega onoga što je tadašnja mlada populacija voljela i njegovala. Prisjetili smo se kultnih mjesta okupljanja slatinske mladeži, a sve nam je to pričom dočarao Milan Kovčić zvani Malajac.

Priču smo započeli od davne 1968. kada je Milan nabavio svoju prvu gramofonsku ploču od poznate grupe Crveni koralji.

– Tada se do gramofonskih ploča dolazilo teško, pogotovo u našoj maloj sredini, ali ja sam uvijek nekako našao način da dođem do onoga što me zanima. Dostupne su bile ploče domaćih izvođača, a kasnije kada sam neko vrijeme živio u Beogradu, tada sam se upoznao i sa stranim repertoarom jer je tamo to bilo puno dostupnije. U Slatinu sam se vratio 1972. godine, no tada sam skoro redovno donosio ploče iz Trsta, a imao sam i prijatelja koji je radio u Njemačkoj, tako da sam neke primjerke dobio i prije nego što su postali popularni. Imao sam pozamašnu kolekciju od 200 komada što je tada bilo doista puno. Sakupljanje ploča mi je postala strast – započinje svoju priču Milan te nadodaje kako u toj strasti nije bio sam.

– Željko Felbar je bio i ostao veliki poznavatelj tadašnje glazbe. Tu je i pokojni Niko Janković koji je bio naša baza, Tomica Cerić i Željko Novotny su također bili diskofili tadašnjeg doba. Ploče su se međusobno i posuđivale, ali se strogo pazilo da se pošteno vrate i na svakoj se pisalo ime i prezime vlasnika – nastavlja Milan.

Uz dopuštenje uprave Hotela Podravina, Milan s nekoliko prijatelja 1972. godine uspijeva otvoriti diskoteku u zgradi današnjeg POU Slatina, točnije u prostoru gdje se trenutačno nalazi Gradska knjižnica i čitaonica Slatina, a koji je nekada bio restoran.

– Slatina je bila podijeljena na rajone i svaki je rajon imao svoje mjesto okupljanja. Imali smo “Selsku kuću” koja je i tada bila u derutnom stanju te smo dogovorili da pokušamo u restoranu odraditi pokusnu večer. Ulaz je koštao 40 dinara, radno vrijeme je bilo vikendom i praznikom od 19 do 22 sata, mlađima od 18 godina nismo točili alkohol. Pazilo se na kulturu ponašanja i sigurnost, a tko je izazivao nered, nije više smio doći u taj prostor – ističe Milan te nastavlja kako su, budući da je pokusna večer izuzetno dobro prošla, kasnije montirali i kabinu za DJ-a u kojoj je on redovito puštao glazbu sa svojih ploča.

Nadimak Malajac je dobio slučajno od kolege, no tada su nadimci bili gotovo obvezni među dobrim prijateljima.

– Dobro se znalo tko je bio Gula, Caka, Tomaž, Angy… svi smo imali u ekipi nadimke kojima smo se više zvali nego imenima – kroz osmijeh napominje Malajac.

Kroz priču smo za naše slušatelje priredili i prave glazbene poslastice koje je Malajac pomno odabrao za ovu prigodu. Tako su se u eteru mogli čuti taktovi grupa Sister Sledge – “We are family”, MFSB – “Let’s Clean Up the Ghetto”, The Box Tops – “The Door You Closed to Me”, Sir Douglas Quintet – “What About Tomorrow”, Patrick Hernandez – “Born to Be Alive”, Joe Tex – “Ain’t Gonna Bump No More”, Jimmy Bo Horne – “Gimme Some” i iskreno se nadamo da su uživali.

Diskoteka o kojoj smo pričali je radila ukupno pet i pol godina jer se u međuvremenu Milan uključio i u KUD Dika kao svirač basa i tada je upoznao čari folklora. Pod glazbenom palicom profesora Josipa Bojagića, koji je vodio KUD Dika, obišli su gotovo sve prostore bivše države, a Milan ističe i izvanredan uspjeh kada je KUD Dika 1979. godine osvojio prvo mjesto kao najbolji KUD Slavonije i Baranje.

– Naše društvo je imalo stotinjak članova, svi su bili aktivni i zaista smo puno nastupali. Prošle godine smo uspjeli napraviti okupljanje povodom 40 godina od osnutka KUD-a gdje nas se okupilo čak 60. Također bih iskoristio priliku da najavim i ovogodišnje okupljanje koje će se održati 22. ožujka u prostoru restorana “Business club” u Slatini i već su nas neki članovi kontaktirali. Ovom prigodom pozivam da se jave i ostali i da ponovno uživamo u zajedničkom druženju – ističe Milan te nastavlja kako je nastavio svirati i s tada poznatim lokalnim bendovima razne proslave i veselja.

– Svirao sam s pokojnim Đokom Vraneševićem, a kasnije i u Garača bendu. Slatinski boemi su se okupili 2010. godine i s njima sam ponovno imao čast svirati s pokojnim profesorom Josipom Bojagićem, Žigom Ferencem i Stevom Carevićem. To je bila stara ekipa koja se znala još s folklora i koja je svirala iz srca i za svoju dušu – sa sjetom govori Milan.

Tom prigodom smo pustili originalnu izvedbu Slatinskih boema pjesme “Đelem, Đelem” koja je snimljena u studiju Željka Felbara.

Beskrajnu ljubav prema glazbi Milan gaji i dandanas. U njegovoj obitelji se uvijek nađe razloga za pjesmu i glazbu.

– Svi smo mi imali u životu teške trenutke i svakakve probleme, ali uz glazbu sve to lakše prebrodimo i vjerujte – glazba liječi – priča nam Milan i nadodaje kako bi se današnje mlade generacije trebale više okrenuti društvenim aktivnostima, sportu i druženju. Naravno da je poseban savjet da se okrenu i glazbi, a da svoje pametne telefone ostave sa strane.

– Negdje sam pročitao jednu zanimljivu poruku koja kaže: Ja ću u starosti imati uspomene, a današnja mladež će imati samo prazne baterije – simpatično završava Malajac svoju “dobru priču” koja je doista bila posebna i puna disko poslastica koje je vješto smiksala naša tehničarka.
Slušajte glazbu jer glazba je lijek!

(nm/Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar, ustupljene fotografije)