Dobre priče: “Je li ono što želimo – ono što zaista trebamo?” sa Ksenijom Vujanović Juras

Jučer smo u studiju Radio Slatine ugostili gđu Kseniju Vujanović Juras. Budući da je od početka rujna ove godine otišla u zasluženu mirovinu s mjesta ravnateljice OŠ Josipa Kozarca, a znamo da je uz taj posao vrlo aktivna u različitim udrugama te možemo reći da je njezina karijera zaista bogata radom, iskustvom i izvrsnim rezultatima, to je bio i više nego dovoljno dobar razlog da sa slušateljima podijelimo još jednu “dobru priču”.

Krenuvši s uvodom u priču, Ksenija ističe da je još kao dijete bila radoznala i razigrana te da je voljela biti u društvu i boraviti vani.

– Kada bih usporedila potrebe današnje djece s potrebama u svom djetinjstvu, one su potpuno iste, no način zadovoljavanja tih potreba je potpuno različit. Mislim da su djeca moje generacije imala privilegiju odrastati bez tolikog prisustva moderne tehnologije i prometa kakav je danas. U moje vrijeme se mnogo više družilo i bili smo vrlo kreativni. Današnjim generacijama je sve omogućeno i “servirano” stoga im kreativnost nije niti potrebna. Bilo je i manje opasnosti kojima su izložene današnje generacije. Mogu reći da smo imali slobodno i sretno djetinjstvo i odrastanje koje se nikada više neće ponoviti – započinje Ksenija i ističe kako kao gimnazijalka nije znala što će odabrati kao svoj profesionalni put.

– Želim utješiti današnje roditelje čija djeca nisu odlučna kojim će smjerom krenuti, jer ja kao maturantica nisam znala što ću studirati, pa čak i kada sam završila studij psihologije, nisam znala čime ću se određeno baviti. No ono što sam nekako osjećala da trebam i s čime se bavim već više od četrdeset godina je problematika ovisnosti, posebice alkohola – govori Ksenija čije je prvo radno mjesto je bilo u slatinskom Domu zdravlja koji je osamdesetih godina brojao preko dvjesto zaposlenika. Svoje mjesto je pronašla na medicini rada, no kako nije bilo drugih psihologa, Ksenija je radila i na školskoj medicini i dijagnostici. To vrijeme je za Kseniju bilo vrijeme učenja i stjecanja dragocjenog iskustva, a ističe da je tada bila puna mladosti, snage i volje za radom.

– Poslije rata je krenula priča o privatizaciji Doma zdravlja te je moje zanimanje bilo među prvima koje je moralo napustiti tu ustanovu. Morala sam odlučiti hoću li otvoriti privatnu praksu ili potražiti drugi posao. Tada sam dobila posao u OŠ Davorin Trstenjak u Čađavici. Bila je to velika promjena okruženja, ali rad s djecom mi nije bio stran jer sam radila na školskoj medicini. Željela bih samo napomenuti da će mjesto psihologa i logopeda biti opet otvoreno u Domovima zdravlja i jako mi je drago što je netko uvidio da je to jako bitno i potrebno, pa makar i nakon trideset godina – nastavlja Ksenija i ističe kako je kroz svoj radni vijek i u zdravstvu i u školstvu imala tu sreću da se mogla cijelo vrijeme usavršavati.

– Kada stekneš diplomu, netko misli da je tu priči kraj, a ustvari tu priča tek počinje. Da bi bio dobar u svom poslu moraš se stalno educirati i usavršavati da bi u svom zanimanju bio što bolji. Naglasila bih edukaciju iz realitetne terapije Instituta za realitetnu terapiju iz Los Angelesa, koja je zbog Domovinskog rata trajala čak četiri godine. Mogu reći da je vrlo sveobuhvatna i da se može primjenjivati ne samo u zdravstvu, već i u školstvu i u privatnom životu – ističe Ksenija te naglašava edukaciju za krizne intervencije u školstvu gdje je i član tima te je odradila čak preko dvadeset kriznih intervencija.

– Takve situacije svima nama teško padaju, no postoji način rasterećenja. Međutim, ono što je jako bitno u takvim zaista teškim situacijama je to što na licu mjesta vidiš učinak svog rada – priča nam Ksenija te nastavlja kako je kroz svoj radni vijek radila u tri osnovne škole. Na početku u OŠ Davorin Trstenjak u Čađavici, kasnije u OŠ Eugena Kumičića u Slatini, a posljednjih petnaest godina u OŠ Josipa Kozarca iz koje i odlazi u zasluženu mirovinu.

– Sve tri škole jako volim i sve su bile prekrasno okruženje. Unutar njih sam dobila prigodu usavršavati se u sklopu UNICEF-ovog programa “Stop nasilju u školama” i niz edukacija s područja prevencije ovisnosti čija je primjena izrazito bitna u današnjem društvu, a tako i u školstvu. Na nama odraslima je jako težak zadatak jer moramo zbog našeg mladog naraštaja ići ukorak s vremenom i modernom tehnologijom. Današnje generacije su zbog napredne tehnologije vrlo brze i napredne u informatičkom smislu, ali su jako socijalno oslabljeni, a na nama je da ih pratimo i da ih pokušamo razumjeti – ističe Ksenija.

Za OŠ Josipa Kozarca Ksenija naglašava kao prekrasnu školu, ali ne samo u smislu građevine, već svih učitelja i ostalih djelatnika koji ju sačinjavaju. Dokazi za to su izvrsni rezultati učenika na brojnim županijskim i državnim natjecanjima. Tu su i brojni projekti između kojih je i pet Erasmus+ projekata u kojima je škola uspostavila suradnju te razmjenjivala ideje i prakse sa školama unutar Europske Unije.

– Razmjenjivanjem iskustava i načina rada uvidjeli smo da smo na visokoj razini i da nema razlike kada se usporedimo s europskim školama. Čak bih rekla da naši učenici prednjače u znanju iz stranih jezika u usporedbi s nekim školama. Nadalje, imali smo i dva STEM projekta. Za jedan je osnivač Virovitičko-podravska županija, a za drugi smo s VPŽ i OŠ Suhopolje bili partner Osječko-baranjskoj županiji za osnivanje regionalnog znanstvenog centra Panonske Hrvatske za STEM područje koji će uskoro biti u funkciji. Ne bih nabrajala projekte infrastrukture kojih je bilo doista mnogo i koji su unaprijedili i uljepšali boravak učenika u školi, ali ono što me posebno raduje je uspjeh naših područnih škola. Prošle godine je područna škola u Donjim Meljanima imala najljepši školski vrt od područnih škola, a škola u Gradini u konkurenciji od svih škola. Veseli me što je sve u našoj županiji, a nekako se toplo nadam da će za ovu godinu tu titulu ponijeti škola u Kozicama – s osmijehom navodi Ksenija te ističe izuzetno dobru suradnju i pomoć kroz sve projekte od strane Virovitičko-podravske županije i Agencije za regionalni razvoj Virovitičko podravske županije VIDRA.

Ksenija je već 40 godina aktivna u Udruženju klubova liječenih alkoholičara Slatina u kojoj zadnjih 10 godina vrši dužnost predsjednice.

– To je jedan značajan dio mog života koji zaista volim. Uistinu smatram sve te ljude koji su sve te godine prolazili kroz aktivnosti udruge, vrlo hrabrima i pravim prijateljima. Bez njih bi moj život bio puno siromašniji, a oni su ga obogatili i zašarenili. Također sam dugi niz godina aktivna u Udruzi osoba s invaliditetom Slatina i zadnjih 10 godina vršim dužnost potpredsjednice. Vrlo sam aktivna i u Ogranku Matice hrvatske u Slatini u kojoj sam također dugi niz godina bila potpredsjednica i djelovanje u Matici mi zaista mnogo znači. Također mi puno znači i jako me veseli rad i aktivnosti u Društvu “Naša djeca” Slatina čiji sam također dugogodišnji član i mislim da su njihove aktivnosti vrlo bitne za cijelu zajednicu i da potpuno opravdavamo titulu “Slatina – grad prijatelj djece” – s ponosom navodi Ksenija.

Iako je “friško” u mirovini s aktivnim djelovanjem u brojnim udrugama, Ksenija nastavlja dalje i ne misli stati, čak im se misli još zornije posvetiti i planovi su već u tijeku.

Jedna vrlo zanimljiva crtica iz bogatog Ksenijinog života je i činjenica da je veliki zaljubljenik u tenis i da je svjedočila svim našim bitnijim uspjesima. Ta ljubav datira još od studentskih dana i prati ju kroz život ili će ona pratiti tenis. Nije još došla do Wimbledona, ali nada se da će i to doživjeti.

– Kažu da svaki čovjek u životu treba roditi dijete, posaditi drvo i napisati knjigu. Ja nažalost nisam rodila dijete, nisam niti zasadila drvo, ali u zadnje vrijeme me često pitaju planiram li zapisivati neke crtice iz svog života. Tako da je to možda neki moj plan za naredni period – znakovito nam je rekla Ksenija.

– U životu ne možeš dobiti sve što želiš, koliko god to silno želio. No ako se potrudiš, možeš dobiti ono što ti je doista potrebno. Presretan je i zadovoljan onaj koji spozna razliku – glasila je Ksenijina poruka slušateljima na kraju ovog zaista inspirativnog druženja.

Mislim da bismo svi trebali više puta pročitati ovu poruku i razmisliti. U njoj je sve rečeno.

(nm/Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar)