Dobre priče: “Emocija kroz stihove i note” s Osmanom Hadžićem

Bez puno razmišljanja i pripreme uspjeli smo “uloviti” poznatog bosanskohercegovačkog pjevača narodne glazbe Osmana Hadžića netom prije tonske probe za nastup u Suhopolju, i to na sam dan Uskrsa. Srdačan osmijeh pri upoznavanju već mi je dao nagovijestiti da ćemo napraviti još jednu dobru priču.

Osman je odrastao u bajkovitoj zapadnobosanskoj čaršiji, u Cazinu, i za svoje djetinjstvo također kaže da je bilo bajkovito.

– Otac je skrbio za obitelj, a majka je odgajala nas djecu. Budući da sam bio prvi i najstariji od nas sedmero braće i sestara, čim sam stasao ozbiljno sam shvatio svoju ulogu glavnog pomagača u obitelji. Moje djetinjstvo je bilo sretno iako sam vrlo rano počeo privređivati i pomagati obitelji. U našoj maloj kući je uvijek vladao sklad i veselje, a tako je i sad kad se kao odrasli ljudi s karijerama, obiteljima i poslovima okupimo u raznim prilikama – započinje Osman te nadodaje da se upravo u toj maloj kući rodila njegova ljubav prema glazbi i pjesmi koja ga je pratila i prati ga kroz život.

Već za vrijeme osnovne škole, točnije u četvrtom razredu Osman je pokazivao izraziti interes i dar za pjevanje i uključivao se u različite pjevačke sekcije, a kasnije i u kulturno-umjetničko društvo u kojem je bio izrazito aktivan.

– U selu smo imali i Dom kulture gdje su se često održavale priredbe gdje smo mi djeca mogli pjevati. Kasnije su krenule audicije i u selu i u obližnjim gradovima, a znao sam i nastavnicima otpjevati sevdalinku kako bi zaradio bolju ocjenu – kroz šalu napominje Osman te ističe kako je još kao klinac znao u tim prvim počecima uvijek odnijeti nagradu publike. Publika je znala uočiti izuzetnu emociju koju je Osman već tad znao prenijeti i glasom i interpretacijom.

Kao srednjoškolac završava usmjerenje elektrotehničara, a preko ljetnog raspusta radi na građevini kako bi pomogao obitelji i sudjelovao u financiranju svog školovanja.

– To usmjerenje sam završio zbog obitelji, a radio sam svakakve poslove. Bio sam i konobar i trgovac. Jako je bitna radna navika i taj osjećaj da sam privređuješ. Tako sam nastojao odgojiti i svoju djecu i mislim da je to ispravno. No želja za pjevanjem je uvijek čučala u meni i samo se trebao dogoditi pogodan trenutak. Dogodio se kada sam u jednoj željezari radio s ocem. Tada sam imao ponudu od jednog benda da pjevam s njima, ali kako se radilo u tri smjene nisam to mogao ispoštovati. Sjećam se da sam vozio viljuškar u trećoj smjeni i iz obližnje kafane je dopirala neka glazba. Neoprezno sam si spustio bunt žice na nogu i slomio tri prsta. To je bio znak da me pjesma zove – kroz šalu napominje Osman i nastavlja kako mu je glavna podrška u njegovoj odluci bio otac koji mu je rekao da pokuša pjevati te da će uvijek biti “fabrika i željeza” i ako ne uspije.

Kako je bio na bolovanju mogao je početi pjevati i nakon devet mjeseci iz Cazina se uputio u Sarajevo. Na Ilidži je upoznao poznatog kompozitora Ibru Mangafića koji mu je slučajno ponudio da otpjeva pjesmu “Lažu oči zelene” koja je na kraju i postala njegova prva pjesma.

– Te 1989. godine ta pjesma je bila ujedno i naziv mog prvog albuma. Ratne godine su usporile sve, pa tako i moju karijeru – nastavlja Osman i nadodaje kako je 1991. snimio drugi album “Nikad više Snježana”, a treći po redu album “Za njom plaču crne oči” snimio je uz pomoć Halida Muslimovića.

Album koji je odredio Osmanovu karijeru dogodio se 1994. godine i radio ga je s Harijem Varešanovićem. Na albumu naziva “Obriši suze baksuze” snimljen je poznati duet s Dinom Merlinom za pjesmu “Pustite me” koja je postala hit.

Sljedeći album je izašao 1999. godine pod nazivom “Nije čudo što te volim ludo”, a već 2000. godine album “Ostarit ćemo”. Ipak album koji je Osmanu otvorio sva vrata i sve granice i izvan Bosne i Hercegovine je njegov sedmi po redu album “Prezime”.

– Pjesma “Ti mene ne voliš” je otvorila doslovno sva vrata u svim zemljama našeg regiona. Iako je album iz 2002. sluša se i danas. Lijepo mi je vidjeti da su na mojim koncertima sve generacije, i stari i mladi. Mislim da je polako vrijeme da bih mogao krenuti nastupati u većim dvoranama i da bi tako mogao okupiti i onaj mlađi dio publike koji ne zalazi još u klubove – priča nam Osman i ističe da i nakon 35 godina karijere još uvijek osjeća isti žar i istu ljubav prema svom poslu, bez obzira gdje pjeva i koliko je ljudi u gledalištu.

– U malim mjestima nema velikih dvorana, ali to ne znači da i manja publika ne zaslužuje uživati u pjesmama koje voli – ističe Osman i nastavlja kako već ima planove za novi album za koji već ima par novih pjesama i koji će izaći do jeseni.

Budući da su nas već par puta upozorili da tonska proba mora početi, morali smo razgovor privesti kraju.

– Želim poručiti svim slušateljima Radio Slatine sretan Uskrs i da uživaju sa svojim najbližima. Družite se više, budite s obitelji i prijateljima. Ali onako “uživo”, a ne preko društvenih mreža. Nije bitno je li to kod kuće ili kava u kafiću, ono što je bitno je druženje i zajedništvo – zaključio je Osman.

Bend je bio već nestrpljiv i ja sam ih još kratko zamolila za zajedničko slikanje. Pozdravila se s Osmanom i uz topli zagrljaj i obećanje za ponovni susret.

Zadovoljna odrađenim, sjela sam u automobil i krenula u vožnju, naravno pustivši Osmanove pjesme. Emocije koje izlaze iz glasa, teksta i melodije je nešto što vam ja ne mogu opisati riječima… Neki od vas ga slušaju i znaju što pokušavam objasniti. U isto vrijeme i suze i smijeh… i milina i osjećaj trnaca pod kožom. To je emocija Osmanovih pjesama. Nešto jedinstveno i lijepo i za uho i za dušu.

(nm/Ratka Turk)