“Dobre priče”: Do vrha Kilimandžara s Doroteom i Andreasom

Na sam Dan zaljubljenih smo ispričali dobru priču s mladim parom Doroteom Nađ i Andreasom Martinom koji su strastveni planinari i uspjeli su osvojiti Kilimandžaro – najviši vrh Afrike.

Dorotea je odrastala u Donjim Meljanima, u Slatini je pohađala osnovnu školu, a potom se preselila u Osijek i nastavila školovanje.

– Srednju školu sam pohađala u Batini gdje sam upoznala Andreasa i upravo tada je planula naša ljubav – započinje Dorotea te nadodaje da ih je posao odveo u prekrasan grad Vukovar gdje danas žive.

Ono što ovaj par posebno veže je ljubav prema planinarenju, a tu ljubav su otkrili sasvim slučajno.

– Bili smo kod mojih na selu i s prijateljima odlučili posjetiti Park prirode Papuk i Jankovac. Spontano smo dobili ideju da se popnemo na Ivačku glavu. Dorotea i ja smo taj put savladali bez problema i uvidjeli da nam to ide, dok su prijatelji imali malih poteškoća – kroz šalu napominje Andreas te ističe kako je to bio prvi susret s planinarenjem i da im se oboma svidjelo to iskustvo. Kasnije su počeli sve više istraživati o planinarenju i pripremati se za iduće podvige. Tako su obišli gotovo sve značajne planine u Hrvatskoj i nakon Papuka su posjetili Medvednicu, Tulove grede, Bijele stijene, Učku, Snježnik te napravili veliku turu po Velebitu od Zavižana do Paklenice. Također su planinarili po susjednoj Bosni i Hercegovini, Srbiji te Sloveniji.

Od tih bližih planinarskih destinacija Dorotea ističe da joj je najljepše bilo na Bijelim stijenama za koje kaže da pružaju najljepši panoramski pogled koji je do tada doživjela, a Andreas ističe čak dvije destinacije koje su ga očarale.

– Prva je Prenj u Bosni kojeg još zovu “Bosanske Himalaje”, a druga destinacija je Snježnik koji me je očarao svojim snježnim vrhovima i maglom. Imao sam sreću da ga posjetim skoro na svoj rođendan u siječnju i ne mogu vam dočarati taj pogled i taj osjećaj i dojam koji je na mene ostavio – objašnjava Andreas te ističe kako pamti zaleđene suze na obrazu i inje na Doroteinim trepavicama koje su samo doprinijele toj zaleđenoj čaroliji.

Nakon prikupljenih planinarskih iskustava i dojmova, Dorotea je istraživala dalje, željela se sa Andreasom odvažiti na veći i značajniji planinarski korak.
Odlučila se za Kilimandžaro jer je to najsigurniji i najprohodniji put i ne zahtijeva posebnu opremu. Sve je detaljno isplanirala i tu ideju predložila Andreasu. Javila se planinarskom društvu u Zaječar i Andreas je vidio da Dorotea misli ozbiljno.

Uslijedile su kondicione pripreme i vježbe te prikupljanje svih sitnica, opreme i stvari koje su im bile neminovne za put.

– Da bi stekli kondiciju svakako smo se snalazili. Mi u Vukovaru imamo samo jedno malo brdo i stepenice pa smo svaki dan vježbali gore-dolje – kroz smijeh nam priča Dorotea te napominje da su nosili ruksak s najosnovnijim stvarima dok su torbe s odjećom i ostalim stvarima bile zbrinute kod nosača koji su ih nosili do destinacija gdje su se zaustavljali. Što se tiče same organizacije puta oboje ističu izvrsnu ekipu koja se stalno brinula za planinare i ništa im nije nedostajalo.

– Ti ljudi valjda ponukani iskustvom u tom poslu kojim se bave prateći planinare, imaju istančan osjećaj za potrebe svakog od nas. Taman kada pomislim da sam žedan, na idućem stajalištu ponude nam čaj. Kada osjete da smo sporiji i da nam je teško, povedu pjesmu i “dignu” nas i mi smo odmah bolje – priča nam Andreas, a Andrea nadodaje da su bili izuzetno opskrbljeni i opremom prve pomoći koja, na sreću, nije trebala.

Čarolija cijele rute do vrha Kilimandžara je u tome što su u šest dana penjanja prošli kroz pet različitih vegetacijskih zona.

– Morali smo se sjetiti naše ravne Slavonije jer na jednom dijelu puta smo ugledali polja kukuruza i suncokreta – veselo nam priča Dorotea i ističe područje kišne šume u kojoj je vrlo bujna vegetacija, a zbog kiša je jako velika vlaga u zraku. Andreas nam je opisao područje stepa gdje je vegetacija dosta niža i po njegovom doživljaju se više otvaraju boje. Dorotea je bila očarana količinom leptira koji su dijelom puta stalno kružili oko njih.

Alpsko područje koje na vrhuncu prelazi u snijeg također ima svoje čari, ali i razlike u temperaturi i tlaku zraka što su svi planinari dobro osjetili. S početnih 20 stupnjeva kroz putovanje temperatura pada i ispod nule.

– Mi smo bili u razdoblju kad je kod njih ljeto, no zimi se znaju temperature spustiti do debelog dvoznamenkastog broja – nastavlja Dorotea te nadodaje da su zbog nadmorske visine pri uspinjanju morali pomno pratiti upute vodiča.

– “Pole” je izraz kojeg smo često slušali od strane vodiča, a znači polako. Naši su pokreti i koraci morali biti umjereni i lagani. Nismo smjeli žuriti jer bi se uspuhali, umorili, pojačali otkucaje srca koje ne možeš lako kontrolirati i mogli bi biti kobni – napominje Dorotea te ističe da je težina tog putovanja upravo u strpljenju i umjerenosti na koju moraš biti skoncentrirana.

Trenutak kada su došli na sam snježni vrh Kilimandžaro, koji je i najviši vrh Afrike, Dorotea i Andreas proživljavaju još i danas. To smo mogli osjetiti i u njihovom živopisnom opisivanju zadnjeg dana kada su u ponoć kretali i laganim uspinjanjem kretali do 11 kilometara udaljenog vrha.

– Morali smo striktno pratiti upute vodiča i ni u jednom trenutku nismo smjeli dizati pogled, već gledati u osobu ispred sebe. Nakupio se i umor i uzbuđenje jer smo bili nestrpljivi da konačno dođemo do svog odredišta – priča nam Dorotea, a Andreas je nadopunjava da je imao osjećaj da ide u beskraj i da doslovno nema kraja.

Uspinjanje je trajalo punih šest sati. U svitanje su se mogli počastiti najljepšim izlaskom sunca koji su ikad vidjeli.
Konačni dolazak do samog vrha su doživjeli kao ostvarenje i pobjedu kojeg zbog silnog umora nisu bili do kraja svjesni, već im iz sekunde u sekundu naviru doživljaji i dojmovi koji će još dugo trajati.

Na kraju ovog zaista živopisnog razgovora u kojem su oboje slušateljima i nama u studiju otvorili svoje srce, Dorotea i Andreas su zajedno poručili svima da što više vremena provode u prirodi i s prirodom i da se odvaže napraviti onaj korak naprijed jer svaki trenutak je pravi trenutak.

Ovo dvoje mladih su se uspjeli popeti na 5.895 metara nadmorske visine i to su uspjeli željom, ljubavlju i svojom upornošću. Želimo im još puno osvojenih vrhova jer njima je samo nebo granica.

(Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar, ustupljene fotografije)