Dobre priče: “Ako mislite da ne postoji prilika – stvorite ju sami” s Helenom Gerenčir

Jučer smo ispričali “dobru priču” s Helenom Gerenčir, našom ponosnom Slatinčankom, izvrsnom studenticom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i dugogodišnjom volonterkom u UOSIT “Vretenac”.

– Volim s ponosom istaknuti da sam iz ovog kraja iz kojeg potječe cijela moja obitelj i trudim se biti ambasadorica Slatine jer gdje god da idem volim naglasiti od kuda sam. Ima jedna anegdota kada su me prijateljice s fakulteta pitale hoću li ja svaki dan putovati. Očito da nisu uopće imale predodžbu gdje se nalazi Slatina, no ja sam im objasnila – veselo započinje Helena te nastavlja kako dosta ljudi to ne zna.

Povod za naš razgovor je bilo Helenino dugogodišnje volontiranje u UOSIT “Vretenac” koje je na neki način odredilo i njen profesionalni smjer. Iako ima tek 22 godine, Helena je još kao srednjoškolka razmišljala da se uključi u neku udrugu ili da se počne baviti nekim dobrotvornim radom kako bi što korisnije iskoristila slobodno vrijeme.

– Mogu reći da mi je cijela priča s volontiranjem došla posve prirodno jer sam imala potrebu nekako korisno utrošiti slobodno vrijeme. Čula sam za Vretence, no nisam znala detalje niti da im trebaju volonteri. Podršku od obitelji sam imala, no ključnu odluku u cijeloj priči je imala moja baka čija je prijateljica imala dijete koje je bilo korisnik u Vretencima – nastavlja Helena koja se mailom javila predsjednici udruge Patriciji Karaman koja joj je odmah ponudila da dođe na upoznavanje.

– Možda će zvučati kao klišej, no taj prvi susret s korisnicima je za mene bio sudbonosan. Kada imate osjećaj da želite tu biti i da je to vaša sredina u kojoj se dobro osjećate, ne znam kako da vam to opišem jer to morate osjetiti – nastavlja Helena kojoj je upravo volontiranje u Vretencima odredilo njen akademski put jer je po završetku srednje škole upisala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu.

– Za taj smjer sam se odlučila da bi što bolje razumjela pozadinu svega s medicinske i psihološke strane kako bi to znanje mogla što bolje primijeniti u radu s ljudima jer ja sam vam oduvijek veliki društvenjak – nastavlja Helena i ističe problematiku sustavne podrške koja je u većim gradovima organizirana za osobe s posebnim potrebama, dok u manjim sredinama tu mogućnost pružaju udruge.

– Mi smo zapravo našim korisnicima prozor u svijet da kroz poludnevne boravke imaju sadržajan društveni život jer bi u protivnom bili osuđeni na osamu u krugu obitelji. U udruzi imamo stvarno svakakve aktivnosti koje jako puno znače našim korisnicima. Od običnih svakodnevnih vještina poput peglanja, kuhanja, slaganja odjeće i drugih vještina koje poboljšavaju njihov put do osamostaljenja, do različitih likovnih, glazbenih i kreativnih radionica, a tu su i odlasci na različite skupne događaje koji uvelike poboljšavaju njihovu kvalitetu života. Većina aktivnosti je u dopodnevnim satima, no kada su u pitanju izleti ili različiti događaji, prilagodimo se zadanom vremenu. To naglašavam zbog potencijalnih volontera koji bi se možda željeli uključiti u volontiranje, a misle da zbog poslovnih obveza nemaju mogućnosti ili vremena. Na različite događaje i manifestacije s korisnicima idemo kao pratnja jer ih doista smatramo punopravnim članovima našeg društva, što u konačnici i jesu. Smatramo ih prijateljima i ne samo njih, već i njihove obitelji te smatram da je naš odnos pun topline i razumijevanja jer smo u jednoj velikoj lijepoj zajednici – priča nam Helena te ističe bitnost volonterskog rada i volontera jer cijelo djelovanje udruge ne bi bilo tako uspješno kao što je danas.

– Predsjednica Patricija Karaman i tajnica Ivana Sabolić su u cijelu priču udruge krenule upravo s volontiranjem i silno vrijeme i trud utrošile da bi udruga bila tamo gdje je danas, tako da bez volontera ne bi bilo niti cijele ove lijepe priče kao što su Vretenci koja našim korisnicima neizmjerno puno znači. Zato kad god imam priliku, potičem ljude da se odvaže doći i posjetiti udrugu te možda priključe volontiranju – nastavlja Helena koja je već na četvrtoj godini studija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu na kojem je s prijateljicama studenticama osnovala još jednu udrugu koja je također na tragu brige za osobe i djecu s poteškoćama što je i u sklopu zvanja Helenine struke.

U razgovoru smo se dotakli teme kolike su razlike o brizi za korisnike kada usporedimo našu malu sredinu i veliki grad poput Zagreba, na što nam je Helena istaknula da je korisnicima u Zagrebu, po njenom mišljenju puno teže iako imaju veće mogućnosti, ističući prednost male sredine gdje se svi znaju i mogu paziti jedni na druge.

Da doista radi od srca dobru stvar, govori nam i činjenica da je Helenin rad prepoznat i od strane fakulteta koji pohađa te je već drugi put sa svojim kolegama dobila Dekanovu nagradu na koju je ponosna jer je i to dokaz da kako ona kaže, radi dobru stvar i da to netko cijeni.

– Mi volonteri se trudimo raditi da naša zajednica bude bolja i ljepša sredina za sve nas i ono što me veseli je činjenica da se mladi dosta uključuju u volonterski rad. Navest ću vam za primjer Festival jednakih mogućnosti koji se svake godine u svibnju održava u Zagrebu. Kada vidite na stotine mladih ljudi koji pomažu organizaciji festivala, to je zaista prekrasno i mislim da većina negativnih komentara za današnju generaciju mladih nije baš istinita jer ja svaki dan vidim puno svijetlih i dobrih primjera – ističe Helena koja se s kolegama s fakulteta i volontiranjem bavi i jednim znanstvenim radom kojem je tema ispitivanje studentske populacije o reprezentaciji osoba s poteškoćama na društvenim mrežama na koje je jako ponosna jer je to prvo istraživanje na tu temu na cijelom našem Balkanskom području.

Dugoročne planove nema, a u budućnosti se, za sada, vidi u Slatini jer kako njen otac kaže “Slatina je grad po mjeri čovjeka”, a Helena je sve svoje kvalitete pokupila upravo iz obitelji koja ju je od malih nogu učila da se za sve trebaš usuditi, a onda možeš izvoditi i zaključke. S roditeljima, sestrom i bratom voli uživati u prirodi i kaže da zbog toga još više voli svoju Slatinu.

– Ovdje zaista imamo sve i nije istinito da su velike mogućnosti nužno u velikim sredinama jer kad želiš nešto ostvariti uopće nije bitno gdje se nalaziš. Bitno je samo biti okružen pravim ljudima i možeš sve – priča nam Helena te nadodaje kako joj je veliki uzor u njenom životu i radu uz obitelj i predsjednica Patricija Karaman čiji rad i zalaganje je svojevrsni dokaz kako se može uspjeti i u maloj sredini.

– U Slatini imamo onu “dozu odmora” koju si ljudi u velikim gradovima ne mogu priuštiti. Volim moje brdo, cvrkut ptica, a u slobodno vrijeme uživam u čuvanju ovaca ili sa svojim psom lutam po obližnjoj šumi. Dragocjen je taj naš bijeg od stresa koji si možemo priuštiti i trebamo biti svjesni tog bogatstva – završava Helena i na kraju našeg druženja poziva sve slušatelje da probaju volontirati i uključiti se jer ima puno mogućnosti i treba ih samo otkriti.

“Ako mislite da ne postoji prilika – stvorite je sami” – misao je koja se utkala u cijeli naš razgovor i ako smo potakli bar jednog slušatelja na razmišljanje o volontiranju – napravili smo pravi korak u pravom smjeru.

(nm/Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar)